Igor
Sva djeca na farmi oboljela su od boginja. Zapravo svi osim Edvarda. Boginje je imao najstariji brat, imali su ih i dva mlađa brata i dvije sestre. S petero bolesne djece kuća je sličila na pravu bolnicu.
U početku se nitko nije suviše zabrinjavao. Bile su to samo boginje. Djeca će brzo ozdraviti, oporaviti se i na bolest će se ubrzo zaboraviti. Opet će biti radost na licima.
Ali jedne noći stanje Vilijama, najstarijeg brata, jako se pogoršalo. Prva je to primijetila majka. Pozvala je oca. Činili su sve što su znali i mogli, ali bilo je uzalud. Dječaku je iz sata u sat bivalo sve lošije. Bilo je očigledno da je teško bolestan.
“Bit će najbolje da pozovemo liječnika”, rekla je majka.
“I ja tako mislim”, složio se otac. “Njegov izgled nikako mi se ne sviđa.”
“Onda najbolje požuri”, dodala je majka.
U to vrijeme u kućama nije bilo telefona, pogotovo na jednoj tako osamljenoj farmi. Zato je otac poslao k liječniku slugu konjskom zapregom, moleći ga da što prije dođe kako ne bi bilo kasno.
Noć je protjecala, a nitko nije spavao. Svi su bili obuzeti brigom za Vilijama. Djeca su govorila šapatom. Majka i otac bojali su se onog najgoreg.
Edvard, kome nije bilo dozvoljeno da kao jedini zdrav ulazi u Vilijamovu sobu, strepio je najviše. Volio je svog velikog brata i bilo mu je neizmjerno žao što je bolestan. Želio je ući i razgovarati s njim. Žao mu je bilo i roditelja. Nikad ih još nije vidio tako zabrinute. Izgledali su umorni, brižni, ostarjeli.
Dolazak liječnika i radost na licima
Napokon se iz daljine začuo topot konjskih kopita. Zaprega se vraćala. Da li je u njoj i liječnik? Hvala Bogu, došao je i liječnik!
Dok su se otac i majka s njim pozdravljali, na njihovim licima odražavali su se strepnja i strah. Brzo su ga poveli u Vilijamovu sobu. Liječnik se za trenutak nagnuo nad dječakom ispitujući uzrok bolesti. Otac i majka, kršeći ruke, nestrpljivo su očekivali što će liječnik reći.
Edvard se u međuvremenu neopaženo uvukao u sobu i sakrio iza velike starinske komode. S ovog skrivenog mjesta mogao je neopaženo pratiti sve što se u sobi zbivalo. Ono što je vidio te noći promijenilo je cijeli njegov život i postalo dobrobit za druge.
Liječnik je nježno i pomno pregledavao Vilijama. Mjerio mu je puls, provjeravao temperaturu, slušao rad srca, pregledao oči i uši. Onda se okrenuo majci i ocu i rekao: “Ne bojte se! Ozdravit će.”
Kad je to izgovorio, desilo se nešto lijepo, nešto čudesno. Odjednom su dva umorna, zabrinuta lica bljesnula radošću, kao kad poslije oluje sunčani zraci probiju oblake, ili kad poslije duge, mračne noći osvane jutro. Kada cvijet procvjeta.
Nikad Edvard nije vidio svoje roditelje tako sretne, tako blažene. I dok ih je promatrao, donio je u svom malom srcu veliku odluku.
Važna odluka
I on, kao i većina njegovih vršnjaka, pitao se što će biti kad odraste. Ponekad je mislio — bit će farmer kao njegov tata, ili možda stočar, vlakovođa, možda kopač zlata. Ali sad je znao: bit će liječnik. Ne zbog novca. Ne zbog bilo kakvog sebičnog razloga, nego samo zato da uklanja bol i strah i vraća radost na licima, taj odsjaj radosti na umorna ljudska lica.
Godine su prolazile, ali Edvard nije zaboravio sliku iz one daleke noći niti uzvišenu želju koja se tada rodila u njegovom duhu.
Kao student medicine prolazio je kroz različite poteškoće, ali i u najmračnijim trenucima, kad je dolazio u iskušenje da napusti borbu, sjetio bi se ozarenih lica svojih roditelja u onoj noći strepnje. To ga je snažilo da nastavi dalje prema cilju.
Postao je liječnik. Počeo je pomagati ljudima kao onaj stari liječnik prije mnogo godina njegovom bratu. Ubrzo je iskusio da i on može žalosna i zabrinuta lica učiniti ozarenima, jer im donosi iscjeljenje, novu nadu u život. Donositi im radost na licima. Njegov san iz djetinjstva postao je stvarnost. Ali on još nije bio zadovoljan. Želio je pomoći mnogobrojnim ljudima; čeznuo je da što više tužnih lica obasja radost. Zato se počeo baviti znanstvenim radom istražujući uzroke bolesti. Postao je čuveni Edward Carl Rosenow.
Bio je jedan od najsretnijih ljudi zato što je svoju sreću nalazio u pomaganju drugima. Liječio je bolesne, vraćao radost tužnima, donosio nadu i svjetlost obeshrabrenima.
Možda se i ti ponekad pitaš što ćeš biti kad odrasteš. Ako želiš saznati što je najveća radost života, posveti se službi za druge.
Nema ničeg ljepšeg ni uzvišenijeg nego činiti dobro drugima; niti ima veće nagrade nego vidjeti lica koja su se razveselila.
