Igor
Abubaker je čvrsto držao svoju majku za ruku dok su bježali iz svog sela u Indiji. Bio je Drugi svjetski rat i bombe su uništavate kuće širom zemlje. Dok su žurili s ostalim seljanima, mali Abubaker i njegova majka odvojili su se od oca.
“Gdje je tata?” pitao je Abubaker.
“Ne znam, sine,” odgovorila je majka. “Rat je, mnogi ljudi nestaju ili su ranjeni. Možda je tata poginuo.”
Ali Abubaker nije želio vjerovati kako je njegov otac mrtav. Sjećao se kako je otac šetao i pričao sa njim, pomagao mu puštati zmajeve i igrati se razne igre.
Abubaker se sjećao njihove kuće u selu i prodavaonice u kojoj je otac prodavao tkanine, sapune, začine, tepihe i čajnike. Bila je to divna trgovina. Abubaker je obično sjedio na hrpi prostirki i satima gledao kako otac prodaje svoju robu, i nikada mu ne bi bilo dosadno. Volio je miris čaja s Cejlona, djetelinu iz Zanzibara, smokve iz Smirne i datulje iz Egipta. Sada je sve to nestalo. Abubaker i njegova majka preselili su se u grad u brdima, daleko od rata i borbe.
Jednog dana dok je Abubaker prolazio pokraj jedne škole u brdima, zastao je pogledao unutra. Vidio je djecu koja su čitala knjige i pisala po malim tablama. Dugo je promatrao. Nešto prije podneva oni su kleknuli i zatvorili oči. Učitelj je počeo pričati sa nekim. Abubaker je gledao svuda po učionici što je tiše mogao, ali nikoga nije vidio.
Kada su dječaci odlazili kući, Abubaker se obratio jednom od njih: “Sa kime ste to pričali dok ste klečali?”
Dječak se nasmiješio, “O, pričali smo sa velikim Bogom, Alahom.”
Abubaker je išao pored velikog dječaka i za trenutak razmišljao o tom čudnom odgovoru.
“Da li te on čuje?” ponovo je pitao.
“Naravno,” uvjerio ga je stariji dječak. “Od našeg misionara sam naučio da se Bog brine i da odgovara na svaku molitvu kada se molimo.”
“Baš svaki put?” Abubaker je bio uporan.
“O, da, ali ne uvijek odmah i ne uvijek onako kako mi želimo. Bog nam daje ono što je najbolje za nas. Ali, ovdje ja skrećem. Dođi posjetiti našu školu pa ćeš saznati više o ovome.” Tu se veliki dječak pozdravio i otišao u svoju kuću.
Abubaker je polako hodao do mjesta gdje su on i majka živjeli. Siguran sam da je za nas najbolje da imamo tatu, mislio je. A ako Bog čuje te dječake, mislim da bi mogao čuti i mene.
Dok je tako hodao, pitao se kako da se moli. Prolazeći kraj jedne male trgovine, Abubaker je dobio ideju. U trgovini je bilo malo stvari za prodaju, ali bili su tu prekrasni zmajevi napravljeni od raznobojnog papira. Abubaker je kupio najvećeg zmaja kojeg je mogao za novčiće koje je imao u džepu. Ponio je svoje blago kući.
Njegova majka nije bila kod kuće, pa je unio zmaja unutra, pronašao nešto za pisanje i počeo pisati molitvu na velikom zmaju. Ako je Bog tamo gore na drugoj strani oblaka, sigurno će vidjeti zmaja visoko u zraku. Vjerojatno će se sagnuti i pročitati molitvu koja je zapisana na njemu.
Abubaker je rekao Bogu tko je on, gdje je živio, gdje sada živi i koliko mnogo želi vidjeti svoga tatu. Zatim je otišao na brdo pustiti zmaja. Upotrijebio je sav konopac koji je imao kako bi se zmaj što je više moguće približio oblacima. Želio je da Bog lako pročita njegovu poruku. Nije znao mnogo o Bogu, ali radio je najbolje što je znao.
Iznenada je snažan nalet vjetra prekinuo konopac. Zmaj se vrtio po zraku i zatim pao. Abubaker je polako išao kući, nadajući se kako je Bog imao vremena pročitati njegovu molitvu.
Abubaker nije to znao, ali zmaj je pao na vrh jednog željezničkog vagona koji je krivudao kroz brda na svom putu prema obali. Tu je lepršao a konopac je bio zakačen za neke šipke na vagonu. Tako se zmaj vozio i lepršao sve do Calcute.
U međuvremenu, Abubakerov otac bio je u Calcuti i trudio se pronaći svoju ženu i sina. Dočekivao je sve vlakove, nadajući se da će ugledati svoje voljene.
Tog dana je vlak sa brda gromovito ušao u stanicu. Abubakerov otac je promatrao svaku osobu koja je silazila sa vlaka, ali nije vidio svoju ženu i sina. Zatim je vidio kako sa strane vlaka visi šareni zmaj. Mali Abubaker voli zmajeve, pomislio je dok je pružao ruku i skinuo izlomljenog zmaja.
Vidio je dječji rukopis i počeo čitati. “Dragi Bože, ja sam Abubaker. Želim pronađem svoga tatu. Mislim kako me možeš vidjeti ovdje na zemlji, Bože. Ja živim u selu na brdu i puštam zmajeve ovdje u polju. Znam da mi … ”
Ali Abubakerov otac nije čitao ostatak. Potrčao je što je brže mogao uhvatiti vlak koji je išao u brda. Točno je znao gdje će pronaći malog Abubakera i njegovu majku.
Izvor: Josephine Canington Edwards
