Igor
O poklonima
Za dva tjedna će Božić. Svi razgovaraju samo o poklonima. U tom raspoloženju bili su i dječaci Ivan i Karlo. Nagađali su što li će tog jutra dobiti za poklon.
Kad ih je jedne večeri otac pozvao u svoju radnu sobu, odmah su pomislili da će to sigurno biti dogovor o poklonima.
I bili su u pravu.
Kad se Ivan smjestio na desno, a Karlo na lijevo tatino koljeno, otac reče:
“Dakle, djeco, volio bih čuti kakav biste poklon željeli dobiti.”
“Hura!”, uzviknuli su oduševljeno.
Tog trenutka tata je nešto primijetio. Ivan je donio neku knjigu. Veliku, debelu knjigu.
Katalog
“Što je to?”, upitao je tata.
“Katalog.”
“Što, katalog?”, nasmijao se tata.
“Da, katalog iz robne kuće.”
“A tako”, odvratio je tata. “Zanimljivo.”
“Da, katalog je jako zanimljiv”, dodao je Ivan.
“Uvjeren sam u to”, reče tata. “A kako si ti stariji, bit ćeš prvi. Reci mi što bi najviše volio dobiti?”
Ivan nije odmah odgovorio. Otvorio je katalog i pokazao nešto na prvoj strani.
“Čini mi se ovo.”
Onda je okrenuo list i pokazao nešto na drugoj strani.
“Volio bih i ovo”, reče.
I onda je nastavio okretati list po list, stranicu po stranicu, sve dok nije stigao do posljednje, a na svakoj je bilo nešto što bi želio dobiti. Vidjelo se da je već dugo proučavao i razgledao katalog. Kad je završio s listanjem i pokaziva- njem, duboko je uzdahnuo. Trebalo mu je točno pola sata da prolista cijelu knjigu, a u njegove želje ušao je i bicikl, brod, kanu, pecaljka, džepni nož, baterija, avion, helikopter, par klizaljki, neke igre i ne znam ni sam što još.
“Je li to sve?”, upitao je tata.
“Mislim da jest”, odgovorio je Ivan, “bar zasad.” Tata se glasno nasmijao, pa se obrati Karlu:
“Dakle, Karlo, sad je na tebi red, što bi ti želio?
Karlo je imao svega pet godina. Bio je dvije godine mlađi od Ivana, svog velikog brata. Još nije dovoljno odrastao da proučava kataloge.
Pogledavši radosno tatu, reče: “Tata, što mi daš, meni će biti dobro. Meni je sve dobro.”
Suze su se pojavile u tatinim očima dok je privlačio Karla čvršće uza se.
“Dragi moj dječače!”, rekao je tata.
Ivan koji je sad već odrastao čovjek, rekao mi je da je od tog trenutka bio uvjeren da tata više voli Karla nego njega.
Zadovoljni s malim
Da li je to baš tako, ne znam, ali jedno znam — ono što je rekao Karlo, doista je bilo lijepo.
U svijetu ima puno “Ivana” i “Karla”. Drugim riječima, ima puno dječaka i djevojčica s katalozima, koji žele ovo i ono, sve i svašta — bojim se da to žele iz vrlo sebičnih razloga. Ali, ima i “Karla” — nježnih, ljubaznih i nesebičnih, koji su sretni i zadovoljni onim što im tata i mama mogu pokloniti.
Susreo sam “Ivane” koji čak i Bibliju smatraju nekom vrstom kataloga. Oni u njoj traže samo ono što je lijepo i skupo, a čega će biti na Novoj Zemlji. Znate već — zlatne ulice i biserna vrata, drvo života i njegov plod. Uvjereni su da će zbog svega toga biti vječno sretni.
Ali ona druga grupa, kao Karlo, nešto drugo želi. Oni zajedno s Davidom kažu: “A ja ću… gledati lice Tvoje… Kad se probudim bit ću zadovoljan od prisustva Tvojega.” Psalam 17,15.
Biti s Isusom, gledati Ga licem k licu, oni to žele.
Njihovu je želju tako lako ispuniti. Oni ne žele puno, ali to što žele doista je lijepo. Oni su zadovoljni s malim. Sve mi se nekako čini da će Isus pozvati baš takve dječake i djevojčice krotkog, nesebičnog duha kao Karlo, da Mu u Njegovom kraljevstvu budu najbliže. Jer, oni na drugo i ne misle, njihova je najveća želja da budu s Isusom, sigurni da je u Njemu sreća.
