Igor
Čitave noći Joseph, vrač, slao je svoje jezive pjesme kroz džunglu. ” Ahiiiiiiiiiiiii, ahiiiiiiiiiiiiiiiii, ahiiiiiiiiiiiiiiiiii, abuuuummmm, abuuuuummm. ”
Unutar naše dvosobne kuće duboko u srcu džungle u Južnoj Americi, jeza je prolazila mojim tijelom. Alfred, moj suprug i Joyce, naša mala djevojčica, vrpoljili su se u svojim krevetima. Znala sam da ni oni ne mogu spavati. Kako da ne obraćamo pažnju na uzvike Josepha, demonskog sluge? On se uvijek jako ljutio kada bi liječili Indijance koji su dolazili u našu misionarsku stanicu.
“Alfrede,” šapnula sam u mraku, “Što misliš, što sada smišlja?”
Moj suprug je uzdahnuo i okrenuo se u krevetu. “Tišina, draga. Pokušaj spavati.”
Spavati? Činilo mi se kako slušam demonski ponoćni karneval. Nisam mogla dočekati jutarnje sunce koje će otjera noćnu jezu. Iz noći u noć Joseph je ispunjavao naša srca strahom.
Jednog jutra uzvici uzbuđenja su ispunili zrak i Indijanci su dotrčati do naše misionarske stanice. Dvojica ljudi su prišla sasvim blizu. Požurili smo van i zatim ustupili jer smo vidjeli da su to Luti i Leo, dva čovjeka koji su pomagali Josephu u vještičarenju. Mahali su pištoljem i puškama ispred nas. Na zemlju su spustili diktafon.
“Luti, Leo, gdje ste to pronašli?” pitao je moj suprug.
Čuli smo strašnu priču.
Izraz užasa i bola pojavio se na licu mog muža. Pitao je, “Ali zašto? Zašto ste ga ubili?”
Luti se okrenuo i pokazao svoje crne zube. “Nije imao dovoljno dobara da nam plati što smo nosili pakete kroz džunglu.”
Zadrhtali smo zbog stavova ovih ljudi. Molili smo se, “Bože, pomozi i od ovih neznabožaca napravi kršćane.” U tom trenutku to je izgledalo nemoguće, ali vjerovali smo da Bog može učiniti bilo što.
Ubrzo poslije tog strašnog događaja naša obitelj je jednog petka poslijepodne izašla iz misionarske stanice i krenula uz puteljak koji je vodio u civilizaciju. Željeli smo pronaći usamljeno mjesto gdje bi mogli dočekamo Dan odmora i proslaviti Boga. Hodali smo oko kilometar i pol uz puteljak i zastali na maloj čistini u džungli. Dok smo pričali Bogu o našim nevoljama, vatreni zraci zalazećeg sunca slikali su crvene boje po nebu.
Mrak se spustio odjednom! Shvatili smo da u tropskim predjelima noć ne pada polagano, već dolazi brzo. Dozvolili smo da se spusti mrak a nismo bili spremni za to.
“Kako ćemo se vratiti kući?” pitala je Joyce. “Na nebu nema ni jedne jedine zvijezde.” Zvučala je uplašeno. Svuda oko nas čulo se zujanje bezbrojnih insekata. Znali smo da noću napadaju i divlje životinje. Zmije su nas uvijek ispunjavale užasom, danju i noću.
Moj suprug je mene i Joyce uhvatio za ruke i privukao sebi. “Nismo se sjetili ponijeti nikakvu lampu! Hajdemo ostati zajedno i pokušati napipati put prema kući.”
Tako smo nas troje polako išli putem, pokušavajući ostati na stazi koju nismo vidjeli. Tama je bila gusta kao katran. Skretali smo desno i lijevo, udarajući u grmlje, i nigdje nismo stigli. Preplašio nas je krik babuna (vrsta majmuna). Noćni zvuci iznenada su počeli sličiti na šumski orkestar. Činilo nam se kako se satima borimo sa tamom.
Konačno smo morali priznati da smo se izgubili. Izgubljeni u džungli!
Zbijali smo se u tami i šaputali jedni drugima. Joyce je rekla, “Mama, tata, -sjećate se jednog stiha iz Biblije koji kaže, “Anđeli Gospodnji stalno stoje oko onih koji se boje Njega i izbavljaju ih?”
“Da, Joyce,” prošaptala sam, zahvalna za to obećanje.
“Hajdemo se moliti,” nagovarala je ona.
Spustili smo se na koljena i molili Boga neka nas zaštiti od opasnosti u mračnoj, gustoj džungli. Odjednom se moj suprug sjetio kako bi negdje u džepovima trebao imati kutiju šibica. Pipao je po džepovima i konačno pronašao šibice.
“Potrebno nam je malo trave da napravimo baklju,” prošaptao je. Pipali smo po tami sve dok nismo pronašli travu. Uskoro smo imali dovoljno svjetlosti i pronašli smo usku stazu.
Zahvalno držeći našu baklju od trave, polako i oprezno smo išli naprijed. U daljini sam vidjela kako se pokreće neka svjetlost. Dva čovjeka su išla stazom! Srce mi je toliko tuklo da sam mislila kako će iskočiti iz grudi. Tiho sam uzviknula. Znala sam tko su ti ljudi!
“Pogledajte!” uzviknula sam. “To su Luti Leo!” Luti je išao prvi i nosio veliku baklju.
“Sigurno idu u ratni pohod,” odgovorio je moj suprug. Osjetila sam kako mi još jače steže ruku.
Tko je njihova slijedeća žrtva? Oboje smo zagrlili Joyce i pozvali Boga neka nas zaštiti. Počeli smo brže hodati i konačno smo u daljini primijetili našu kuću. Pretrčali smo nekoliko posljednjih metara i uskočili unutra. Naš strah sada se pretvorio u olakšanje i zahvalnost što nas je Bog sačuvao.
Ali jedva smo ušli kada se na vratima začulo snažno lupanje. Obuzeo me je novi nalet straha. Iznenada su se vrata širom otvorila i Luti je stao ispred nas. Na njegovom licu bilo je još nečega pored strašnih ratnih boja. Bio je to izraz užasa. Primijetili smo kako drhti.
“Što je bilo, Luti?” upitao je moj suprug. “Zašto si došao ovamo?”
Preplašeni Indijanac je izgovorio samo dvije riječi, “Kenaima! Kenaima!”
(Kenaima znači neprijatelj.)
“Neprijatelj?” rekli smo sve troje u glas.
“Tko je kenaima?” upitao je moj suprug. “Gdje je otišao?”
Luti je pokazao u pravcu staze. “Imao je veliku vatru. Ušao je u kuću. Moramo ga naći.”
Gurnuo nas je sa strane i počeo pretraživati našu dvosobnu kuću. Zavukao se ispod našeg kreveta dok je Leo ispitivao ispod stola i iza orgulja na sklapanje. Dva čovjeka pretražila su kutije i ormare, sve dok nisu pročešljali svaki centimetar naše kuće. Promatrali smo ih s velikim čuđenjem. Nismo se usuđivali prekidati ih.
Konačno je Luti progovorio, “Nije ovdje”. Izašao je van tražiti neprijatelja. U međuvremenu smo Joyce i ja u našoj spavaćoj sobi pali na koljena u molitvi. Osjećala sam da smo u velikoj opasnosti. Ovi Indijanci su se vrlo uznemirili zbog male vatre koju smo upalili na stazi i oko tog takozvanog kenaima. Bili smo vrlo uplašeni.
Luti je ponovno ušao u kuću. Moj suprug mu je mirno prišao i stavi ruku na rame pokušavajući ga umiriti. “Jesi li vidio kenaima?”
Luti je pokazao na blistavu baklju u svojoj ruci. “On je veliki bijeli čovjek. Vidjeli smo veliku vatru i četvero ljudi. Tata Kot, mama Kot, dijete i veliki bijeli čovjek.”
Moj suprug se iznenadio, “Veliki bijeli čovjek?” ponovio je.
“Da, sav obučen u bijelo. Čovjek je čuvao tebe i tvoju obitelj. Išao je stazom s vama. Ušao je u kuću s vama.”
Moj suprug i ja smo se pogledali. Oboje smo mislili isto i osjećali smo se vrlo ponizno. Luti je vidio našeg anđela čuvara.
“Luti,” progovorio je moj suprug sa strahopoštovanjem, “veliki bijeli čovjek kojeg si vidio nije kenaima. On je naš anđeo čuvar. Bog ga je poslao da nas zaštiti na stazi.”
Luti je širom otvorio usta.
Moj suprug je rekao Lutiju i Leu da ćemo kleknuti i zahvaliti se Bogu što je poslao anđela čuvara da nas zaštiti kada smo bili u opasnosti.
“Hoćete li se i vi moliti s nama?” pozvao ih je.
Dva čovjeka su kleknula kao i mi. Tri misionara i dva obožavatelja demona uprljana ratnim bojama sigurno su čudno izgledali tako na molitvi. Luti i Leo su slušali kako naša djevojčica zahvaljuje Bogu što je ispunio svoje obećanje, “Anđeli Gospodnji stalno stoje oko onih koji se boje Njega i izbavljaju ih.”
Poslije tog iskustva dogodilo se čudo. Luti i Leo nisu više bili naši neznabožački neprijatelji, već su postali naši kršćanski prijatelji. Od tada nam nisu više zadavali nevolje već su nam mnogo pomagali.
Izvor: Elisabeth Boller Cat i Winney Ruia
