Slučaj nestalih tragova

Bilo je kasno poslijepodne, utorak, 11. prosinca 1951. godine. Snijeg je teško padao preko farme Hollovih, koja se nalazila oko pet kilometara sjeverno od Lisbon Fallsa u državi Maine. Kada je pao mrak na tlu je već bilo više od dvadesetak centimetara snježnog pokrivača.

Charlie Holl, krupni zemljoradnik, kroz snježnu mećavu brzo je vozio kući. Iako je već službeno bio proglašen slijepim, više napamet nego uz pomoć vida upravljao je vozilom koje je krivudalo putem.

Osjećao se kao da je uhvaćen u zamku. Prije tri mjeseca otpušten je iz tvornice podova u kojoj je radio, a skromna sredstva i hrana koja mu je bila potrebna za suprugu i petero djece tijekom zimskih mjeseci već su bili pri kraju. Otišao je u grad moliti kako bi ga vratili na posao.

“Žao mi je, Charlie. Ali jednostavno te ne smijem vratiti na montažnu traku kada skoro ništa ne vidiš,” prije sat vremena mu je rekao njegov sada bivši poslodavac.

Ida je virila kroz prozor dnevne sobe, gledajući kako se otac približava kući. Iz načina na koji je zalupio vrata automobila i spoticao se prema kući mogla je reći kako nije dobro prošao u gradu. Spustila je zavjesu preko prozora i požurila u svoju hladnu sobu na tavanu. Uključila je svoju stolnu lampu, očekujući toplinu i svjetlost te se zavukla ispod debelih pokrivača.

“Dragi Bože, zašto nisi uslišio moju molitvu?” molila se ogorčeno.

Kasnije iste večeri pucketanje kokica ispunilo je kuhinju dok je Charlie okretao prekidač na starom radiju da sluša svoje omiljene programe.

Ida je sjedila na stolici za stolom i pravila papirnatu odjeću za svoje kartonske lutke. Gledala je u božićno drvo koje je stajalo pokraj prozora u dnevnoj sobi. Ona i njen trinaestogodišnji brat Melvin izabrali su drvo, odrezali ga i pažljivo donijeli kući.

Većina ukrasa bila je ručni rad – osim jednog. Na vrhu drveta stajao je keramički anđeo, ruku raširenih prema nebu.

“Vjeruješ li da postoje anđeli?” šapatom je Ida pitala Melvina.

On je slegnuo ramenima. “Ne znam. Ali pričaju o njima u crkvi, pa možda postoje.”

” Charlie, netko je na vratima,” pozvala je mama kada je sat otkucao osam.

“Pa, vidi tko je i otjeraj ga,” progunđao je njen suprug. “Ne želim ni sa kim razgovarati.”

Visoki, bradati čovjek stajao je na vratima. Ida je mogla vidjeti da je elegantno obučen, nosio je sive hlače, crvenu kariranu košulju i debelu vunenu jaknu s velikim ovratnikom okrenutim tako da zaštiti njegov vrat i lice od hladnoće.

“Ispričavam se što vas uznemiravam ovako kasno, ali moram razgovarati s gospodinom Hollom,” rekao je čovek.

“Pa … Ne znam … ”

“Jako je važno.”

Majčina ramena su se opustila. “Reći ću mu.”

Dok je čekao, čovjek je kleknuo na jedno koljeno ispred Ide i pokazao božićno drvo. “Pretpostavljam kako si ti napravila veliki dio ovih divnih ukrasa,” rekao je. “Jesam,” odgovorila je, zadovoljna što je to primijetio.

Njegov pogled polako je klizio preko drveta i zaustavio se na anđelu.

Primjetila je kako gleda ukras.

“Vjerujete li u anđele?” upitala je stidljivo.

“O, da, naravno!” odgovorio je. “A ti?”

“Ne znam,” iskreno je priznala. “Voljela bih vjerovati. Voljela bih upoznati nekog anđela.”

Čovjek se nasmijao. “Možda si ga već upoznala, samo nisi znala da je anđeo.” rekao je.

Okrenula se i pogledala u njegove nasmiješene oči.

“Kako da ga prepoznam?” pitala je.

Njegov odgovor bio je prekinut glasnim treskom očeve ruke o stol. “Nije me briga ako je i sam predsjednik!” vikao je. “Otjeraj ga!”

“Ne brini, Ida,” prošaptao je čovjek dok je ustajao. “Anđeli ti uvijek to stave do znanja. To je Božji način da pošalje osobnu poruku ljubavi.”

Majka se vratila, čvrsto stisnutih usana. Privijala je svoj šal oko sebe kao da traži utjehu. Ali prije nego što je uspjela progovoriti, stranac je zavukao ruku u džep svoje jakne i izvukao bijelu kuvertu.

“Ispričavam se što sam vas večeras uznemirio,” rekao je pružajući kuvertu.

“Samo sam vam želio ovo ostaviti i reći gospodinu Hollu neka se sutra ujutro javi u tvornicu. Dobio je novi posao.”

Namignuo je Idi. “Sretan Božić, Ida. Nemoj zaboraviti što sam ti rekao: anđeli ti uvijek stave do znanja tko su.”

Nije joj palo na pamet od kuda čovjek zna njena ime.

“Kakav čudan čovjek,” promrmljala je mama dok je nervozno otvarala kovertu. Sadržaj je izletio kroz njene uzdrhtale prste i pao na pod: tri nove novčanice od sto dolara. Nekoliko trenutaka su majka i kći gledale u novac pa u vrata na kojima je stranac stajao prije nekoliko trenutaka.

Ida je prva došla k sebi, pokupila novac s poda i dodala majci. Zatim su obadvije otrčale u kuhinju.

“Charlie, nećeš vjerovati što imam!” povikala je majka.

Iznenađen snagom njenog glasa, Charlie je širom otvorio usta i iznenađeno gledao. Onda je primjetio novac. “Što je to?” pitao je s nevjericom pokazujući na novčanice.

“Onaj čovjek nam je to dao – i poručio ti je neka se sutra vratiš u tvornicu ujutro,” rekla je dok su joj suze punile oči. “Rekla sam ti kako će se Bog pobrinuti za nas!”

Charlie je brzo ustao sa svoje stolice. “Gdje je otišao taj čovjek? Pozvat ću ga i porazgovarati s njime.”

“To je čudno; nisam čula njegov automobil,” rekla je Ida pre nego što je majka mogla odgovoriti.

Jako hladan zrak napunio je prostoriju kada je Charlie otvorio prednja vrata. Podigao je kerozinsku lampu visoko iznad glave i gledao u tamu.

“Halo!” vikao je. “Ima li koga?”

Samo je nekoliko snježnih vihora projurilo zrakom.

“Ništa ne vidim,” rekao je skoro slijepi čovjek.

Ida se progurala pored oca. “Tata, pogledaj zemlju,” šapnula je.

“Što ima? Što vidiš?” pitao je zabrinuto.

“Tata, u snijegu nema tragova!”

Majka i otac su polako kleknuli pored nje i ispitivali tlo oko sebe. Tog dana palo je više od dvadeset centimetara snijega. Ali površina je bila glatka i netaknuta. Satima nitko nije išao po tom snijegu.

“Ne razumijem!” Charlie je stalno ponavljao.

Iznenada se Idinim licem raširio veliki, oduševljeni osmijeh. Pogledala je anđela na vrhu božićnog drveta i prisjetila se strančevih riječi: “Anđeli ti uvijek ostave do znanja tko su!”

Epilog: Ubrzo poslije ovog događaja Charlie Holl je pronašao jedan kasnije omiljeni program na radiju – Glas nade. Nekoliko mjeseci kasnije krstio se i predao svoj život Bogu.

Izvor: Jerrys E. Bragan