Kako je Bog ušutkao orgulje

Francis Pohan sjedio je na stolici za orgulje u prednjoj sobi svojeg doma u Borneu. Gledajući u pjesmaricu, odsvirao je note pjesme najprije desnom rukom, a zatim i lijevom. Odlučio je dobro savladati pjesmu. Ali kada je spustio obje ruke na tipke i pokušao svirati, melodija nekako nije zvučala kako treba.

“Što je to samnom danas?” pitao se. “Moji prsti kao da su od blata.”

Ustao je od orgulja i izašao van gdje je njegova sestra Elena sjedila ispod velikog drveta i čitala.

Pogledala ga je i upitala, “Zar ovo nije tvoje vrijeme za vježbanje?”

“Jeste, ali izgleda da nikako ne mogu pogoditi pravilne tipke,” odgovorio je. “Zato sam izašao van potražiti mali kamion koji sam jučer izgubio.”

Dok je u visokoj travi tražio svoju igračku, Francis je razmišljao o tome kako su nabavili orgulje. Malo ljudi je imalo orgulje. Sasvim je sigurno da misionarske porodice na ostrvu Borneo nisu obično imale takav instrument.

“Volio bih kada bismo imali orgulje,” često je Francis govorio Eleni. “To bi bilo kao da smo na nebu.”

“Možda se možete moliti za orgulje,” predložio im je otac. “Možda nam Bog može pomoći da ih nabavimo.”

Kada su konačno dobili orgulje, bili su sasvim sigurni da je to odgovor na njihove molitve. Jedan čovjek selio se u drugu zemlju i zatražio je tako nisku cijenu za svoje orgulje pa je porodica odlučila kupiti ih.

“Trebao bih se vratiti unutra i ponovo pokušati svirati tu pjesmu,” rekao je Francis samome sebi. “Ali znam da je neću moći svirati.”

U tom trenutku dječak je čuo kako putem kroz džunglu dolaze neki automobili.

Ugledao je vojnike u uniformama. U Borneu se vodio rad, i neprijateljski vojnici ponekad su odlazili i pljačkali hranu i druge stvari koje su željeli.

Francisovo srce divlje je lupalo dok su vojnici prilazili kući. Bilo ih je dvanaestak. Smijali su se i izgledali dovoljno prijateljski i glasno su se obratili djeci.

“Da li je vaš otac kod kuće? Je li u kući?”

Otac je sigurno čuo buku jer je izašao na prednja vrata stao ispred neprijateljskih vojnika.

“Šta želite?” pitao je.

“Mi smo iz škole,” objasnio je vođa. Francis se sjetio da su vojnici zauzeli veliku misionarsku školu u blizini njihovog grada. Sada su tu učili vojnike. “Tražimo orgulje ili klavir. Potreban nam je neki instrument u našoj školi.” Vođa je pogledao oca. “Imate li orgulje u vašoj crkvi?”

Otac je odmahnuo glavom. “Imali smo ih, ali neki vaši su ih odnijeli prije dosta vremena.”

“Da li imate orgulje u kući?” pitao je jedan vojnik.

“Imamo,” priznao je otac.

Francis je pogledao u Elenu. Bila je blijeda. Mogao je vidjeti kako sa mukom zadržava suze. Želio je reći vojnicima da su orgulje njihove, kako je Bog uslišio njihove molitve i dao im orgulje. Ali samo je tiho stajao u travi i bosom nogom gurao neku grančicu.

Znao je kako neprijateljski vojnici ne traže, već zahtijevaju. Šta god su zahtijevati, to su i uzimali.

Otac je već vodio vojnike u kuću. Francis je požurio za njima i promatrao kako vođa isprobava orgulje.

“Da li rade?” pitao je. “Jesu li ispravne?”

“Da, mislim da jesu,” tiho je odgovorio otac.

“Bolje ti samo probaj,” naredio je vođa jednom vojniku.

Mladi oficir je sjeo. Pritisnuo je pedale i tipke, ali nije se čuo nikakav zvuk. Pogledao je u vođu i zatim ponovo probao. Pocrvenio je.

“Ne rade, gospodine,” rekao je.

Sjeo je drugi vojnik i pokušao svirati, ali orgulje su šutile. Nije se čuo nikakav zvuk.

Francis je bio uplašen, ali počeo se moliti čim su vojnici ušli u dvorište i upitali za orgulje. Molio se, “Dragi Bože, molim Te nemoj im dozvoliti da uzmu orgulje koje si nam Ti dao.”

Sada se vođa obratio ocu: “Izgleda da je instrument pokvaren.” Lice mu je bilo crveno i ljutito.

Očev glas bio je malo nesiguran. “Obično rade veoma dobro. Siguran sam kako je u pitanju neka sitnica. Sigurno se može lako popraviti.”

“Poznajete li nekoga tko može popraviti orgulje?” pitao je vođa svoje ljude. Zatim je isto pitanje postavio i ocu. Nitko od njih nije poznavao nikakvog majstora.

Vođa je postajao nestrpljiv. Pružio je svoju pušku jednom vojniku i sam sjeo za orgulje. Pritisnuo je tipke. Gledao je pedale i snažno ih pritiskao. Ispitivao je registarske tipke pa čak i protresao orgulje. Ali ništa nije vrijedilo. Nije se čuo nikakav zvuk.

Oficir je ustao, uzeo svoju pušku i sa gađenjem rekao: “Vaše orgulje ništa ne valjaju -potpuno su neupotrebljive! Ne možemo upotrijebiti takvo smeće!” Uzvikujući još neke uvredljive riječi, pozvao je svoje vojnike i izašli su kroz vrata i otišli niz put prema svojim vozilima.

Porodica Pohan stajala je na terasi i promatrala kako odlaze. Kada su nestali među drvećem niz put, Francis je požurio orguljama. Pritisnuo je pedale. Stavio je ruke na tipke, ali ništa se nije čulo. Orgulje su šutile. Nešto nije bilo u redu sa njima. Velika knedla stvarala se u njegovom grlu.

Otac i majka su gledali orgulje. “Ne razumijem što se to događa,” rekao je otac. “Ni mi nemamo nikakve koristi od njih. Ipak, drago mi je što ih vojnici nisu uzeli. Siguran sam da se mogu popraviti.”

Vratio se svom poslu i Francis je izašao van gdje je sjedila Elena i ponovno čitala svoju knjigu. Oko pola sata su dvoje djece gledali slike i pričali o vojnicima. Bili su veoma žalosni zbog orgulja.

“Idem unutra,” konačno je rekao Francis. “Uzet ću tatin alat i rastaviti orgulje.

Pokušat ću otkriti gdje je kvar. Možda su bijeli mravi nešto progrizli.”

Vratio se u kuću i pogledao orgulje. “Pokušat ću još jednom,” rekao je sebi dok je spuštao čekić na stol. Sjeo je na stolicu i pritisnuo pedale. Kada je stavio ruke na tipke, začula se muzika, kao i obično.

“Mama, tata, Elena!” povikao je Francis. “Orgulje rade! Ništa im nije! Sviraju odlično kao i uvijek!”

Otac i majka su požurili u sobu. Elena je dotrčala kroz vrata blistavih očiju.

“Tko se molio za ovo?” pitao je otac.

“Ja sam,” odgovorili su svi u glas.

“Onda je Bog ušutkao orgulje,” rekao je otac.

“Mora biti da me je uznemiravao Božji anđeo pa sam ostavio orgulje za vrijeme mog redovnog vremena za vježbanje,” došapnuo je zadivljeno Francis.

“Sigurno je tako,” rekla je Elena. “Da si nastavio svirati, vojnici bi te čuli.”

“Čak i kada su otišli -odmah zatim -orgulje ipak nisu … ”

Otac se nasmiješio. “Naravno da nisu, jer su vojnici još uvijek bili dovoljno blizu da čuju. Božji anđeli uvijek sve savršeno rade.”

U tom trenutku, čitava obitelj je osjetila nevidljivo prisustvo Onoga koji je živi glasnik sa neba. Zavjesa između neba i zemlje malo se razdvojila i oni su u strahopoštovanju kleknuli oko orgulja koje je Bog ušutkao.

Izvor: Norma B. Jangberg