Igor
10. kolovoza 1966. godine bio je posljednji dan kada je gospođa Rite mogla platiti drugu polovicu poreza prije nego ostane bez kuće. Njezin problem bio je u tome što već dvije godine ne uspijeva uplatiti porez. Vlasti će uskoro uzeti njenu kuću i prodati je kako bi namirili poreznu obavezu.
Tužan izraz vladao je njenim inače mirnim licem dok je prebrojavala svoju malu ušteđevinu. Još i prije nego što je odvojila deseti dio za dati u crkvu nije imala niti izbliza dovoljnu sumu. Da li da uzme novac od desetine i upotrijebi ga za plaćanje poreza?
Odmah je odbacila tu pomisao. Uzela je desetinu i stavila u kuvertu. Konačno, ako vlasti prodaju njezin dom, sigurno će se Bog nekako već pobrinuti za nju.
Uzela je račun od poreza i stavila svoju malu svotu novca u novčanik te izašla iz kuće. Umjesto da odmah ode u poreznu upravu, odvezla se do svoje prijateljice, Irme Johnson, koja je bila njena najbolja prijateljica. Irma je odmah vidjela kako nešto nije u redu.
“Edith! Izgledaš kao da si izgubila najboljeg prijatelja. Šta se dogodilo?”
“Čini mi se kao da mi se kuća ruši iznad glave. Ne mogu platiti porez.”
“Porez!” uzviknula je gospođa Džonson. “U čemu je problem?”
“Danas je posljednji dan da stignem platiti, ili će prodati moj dom. Ali ja jednostavno nemam dovoljno novca … ”
“Hajdemo kleknuti i moliti za to,” prekinula je njena prijateljica.
Dvije žene su se spustile na koljena. Gospođa Rite je bila suviše očajna da bi se prva molila. Njena prijateljica je također uputila kratku molitvu. Kada su ustale, gospođa Johnson je rekla, “Sada idi i obavi svoj posao, i prestani se brinuti.”
Gospođa Rite se osjećala kao da je s njenih leđa iznenada podignut težak teret.
Suze su same tekle niz njena lice.
Ali dok se vozila prema poreznoj, mračne misli su se vratile. Naravno, znala je kako će Bog učiniti svoj dio. Ali kako? Gdje će živjeti kada prodaju njenu kuću?
Možda bi trebala zadržati novac i iznajmiti negdje stan? Ne, to ne bi bilo pošteno. Zar Biblija ne kaže, “Dajte caru ono što je carevo?” Morala je platiti sve što može.
Kada je stigla do porezne uprave, problem još nije bio riješen. Prišla je blagajni i upitala službenicu za savjet.
Službenica joj je odgovorila, “Platite drugu ratu. Kada to učinite, vaš dug prema opomeni postaje novi račun koji trebate platiti, ali vlasti vam ne mogu više uzeti kuću. Naravno, morate na kraju platiti cijeli dug, ali možete uzeti još vremena koliko vam je potrebno.”
“Ne mogu prodati moju kuću?” uzviknula je gospođa Rite sa olakšanjem.
“Ne, ako platite drugu ratu koja je danas u valuti.”
Ovo je bilo pravo olakšanje. “Onda ću odmah platiti. Mislim da imam dovoljno novca za to.”
Gospođa Rite je predala blagajnici svoj novac. Službenica je izbrojala točan iznos i vratila joj nekoliko novčanica od jednog dolara. Gospođa Rite ih je stavila među ostale dolare koje je još imala u novčaniku. Zatim se okrenula i prišla blagajni za porezna dugovanja.
“Mogu li uplatiti malo novca za moj porezni dug?” upitala je.
“Da li ste platili opomenu?” pitala je službenica primijetivši račun koji je gospođa Rite još držala u rukama.
“Jesam, vidite, evo potvrde. Ostalo mi je još nekoliko dolara i blagajnica mi je rekla da mogu malo po malo otplaćivati svoj ukupni dug.”
“Tako je. Pričekajte dok pronađem vaš dokument.”
Službenica je pronašla dokument i zbrojila dugovanje. Zatim je pitala gospođu Rite koliko želi još uplatiti.
“Mislim, pet dolara,” odgovori gospođa Rite. Otvorila je novčanik, izvadila pet dolara, jedan po jedan, i stavila ih na stol. Zatim je primijetila kako u novčaniku ima još novčanica. Rekla je službenici da ne napiše još potvrdu, jer izgleda može uplatiti i 10 dolara. Izbrojala je još pet dolara.
U novčaniku je bilo još novčanica od jednog dolara. To je čudno! Izbrajala je još pet. Bilo je još novčanica. Šta se događa? Možda treba izvaditi sav novac dok ne vidi da je sve ostala samo jedna novčanica. Počela je slagati novčanice na stol.
Službenica je pažljivo promatrala i brojala svaku novčanicu koju je gospođa Rite stavljala na hrpu koja je sve više rasla. Sličilo je to na nekog mađioničara koji vadi maramice iz praznog šešira, jer je na stolu već bilo toliko novčanica koliko ne bi moglo stati u novčanik. Konačno je gospođa Rite vidjela kako u novčaniku ima samo još tri novčanice od jednog dolara. Podigla je pogled i srela se sa zbunjenim očima službenice. “Ako pronađete još 50 centi, imat ćete dovoljno novca da platite cijeli račun.” rekla je.” Brojala sam, imate 147 dolara.”
“Nemoguće!” uzviknula je gospođa Rite.
“Da, ima toliko. Brojala sam dok ste vi stavljali na stol.”
“Pa, evo još jednog dolara.”
Službenica je vratila razliku gospođi Rite. “Odnesite ovo do blagajne i platite.” uputila je službenica. Blagajnica je bila iznenađena kada se gospođa Rite tako brzo vratila. “Zašto niste platili kada ste prvi put došli?” pitala je.
Gospođa Rite je mogla da odgovori samo, “Ne znam.”
Blagajnica je izbrojala 147 dolara, dolar po dolar. Na hrpu je stavila novčić od 50 centi. Preko računa je stavila pečat “Plaćeno u cjelosti” i predala ga sa čuđenjem u očima.
I gospođa Rite se čudila. Napustila je blagajnu kao u transu. Prišla je jednom malom stolu i počela pretraživati svoj novčanik.
U kuverti za desetinu još uvijek imala je isti iznos novca. U novčaniku je našla još samo dva dolara. Nemoguće. Taj novčanik ne bi mogao primiti ni četvrtinu velike hrpe novčanica koju je upravo platila. Samo Bog je mogao učiniti to čudo.
Zatvarajući novčanik, pognula je glavu i uputila jednostavnu molitvu, “Hvala Ti, Oče.” Vratila se u svoj automobil i odvezla kući radujući se. Znala je da je Bog živ. Samo živi Bog pun ljubavi mogao bi učiniti ovakvo čudo i pomoći siromašnoj ženi.
Izvor: Emerson Hartman
