Igor
Svježi povjetarac šuštao je kroz palme i nosio slani miris mora prema dječaku tamne kože koji je nožnim prstima šarao po toplom pijesku. Satima je Biribo stajao na obali i gledao daleko prema pučini. Iza kamenitih grebena i nježnih bijelih valova ležao je Tihi ocean. Biribo je znao da tamo negdje njegov otac Jati, vesla prema kući. Prošlo je tri dana otkako se svojim malim kanuom uputio u sjedište pokrajne da podigne svoju mjesečnu plaću, i sada bi već trebao stići kući, na otok Mavi.
Iznenada je Biribo primijetio sitnu točku na obzoru. Njegovo srce je poskočilo od uzbuđenja jer se točka sve više povećavala i pomalo dobivala oblik kanua. To je sigurno otac; ni jedan drugi otočan nije sada na moru.
Biribo je potrčao pješčanim putem do sela. “Tata dolazi!” vikao je dok se penjao uz jedno iskrivljeno palmino stablo do lišćem prekrivene platforme, koja je bila njegov dom.
Biribova majka je prekriženih nogu sjedila na podu i plela prostirke od lišća.
Uzbuđeno je uzviknula, uzela svoju malu djevojčicu u naručje i sa Biribom potrčala natrag na obalu.
Zajedno su mahali i dozivali, ali Jati kao da ih nije primjećivao. Bio je prezaposlen veslanjem i promatranjem valova, jer bi neki preveliki val mogao prevrnuti mali kanu. Kada se otac približio obali, njegova porodica je potrčala u znak dočeka te mu pomoći izvući čamac na obalu.
Odmah su primijetili kako nešto nije u redu. Očeve oči su bile zabrinute, a cijelo lice mu je bilo tužno. “Šta se dogodilo?” pitala je majka.
“Izgubio sam kuvertu s plaćom.” tiho je odgovorio otac.
“Kako si ga izgubio, tata?” pitao je Biribo.
“Ne znam,” odgovorio je otac zbunjeno. “Stavio sam kuvertu u džep i znam da je bila tamo kada sam ušao u kanu. Vjerojatno je ispala dok sam veslao. Pretražio sam cijeli kanu, ali tamo ga nema.”
“Možda će isplivati na obalu,” rekao je Biribo s nadom u glasu. “Znaš da ponekada nađemo stvari koje su isplivale na obalu. Svakog dana ćemo dolaziti i tražiti!”
“Što je jedna mala smeđa kuverta nasuprot nepreglednog oceana?” Očev glas je bio očajan. “Osim toga, u njemu je sa papirnatim novcem bilo i nekoliko srebrnjaka čija će težina sve povući na dno mora.”
Biribo nije odustajao: “Možemo se moliti.”
Otac je pogledao u majku, a ona je rekla, “Biblija piše kako je Bog učinio da ispliva metalna sjekira. Ako On to želi, On će učiniti i da srebro ispliva.”
Svi su kleknuli na svoja koljena i molili Boga da im, ako je to Njegova volja, pošalje novac. Znali su da će teško proći bez novca u toku slijedećeg mjeseca.
Čim je svanulo novo jutro Biribo je otrčao na obalu tražiti izgubljeni novac. Pažljivo je pretraživao obalu, pomicao pijesak prstima, prevrtao svaki kamen. Ali nije pronašao novac. Ipak, mala obitelj se molila ujutro, u podne i navečer.
Slijedećeg jutra Biribo je još pažljivije pretraživao obalu. Po čitavom pijesku ostali su tragovi njegovih mali bosih stopala. Poslijepodne je poveo i svoju malu sestru. Gledali su valove koji su se kotrljali i udarali u obalu i nadali se kako će na jednom od njih biti i smeđa kuverta. Iznenada je poskočio. Potrčao je ravno u vodu, grabeći komadiće papira koji su plutali prema njemu.
“Evo ga! Evo ga!” vikao je. “Mama, tata, novac je stigao! Bog ga je poslao!”
Mama i tata su dotrčati i pridružili se Biribu i maloj sestri. Kada je otac prebrojao novac koji je doplutao po vodi, shvatio je kako osim srebrnjaka nedostaje samo jedna novčanica.
“Evo, ovdje sam ga našao!” uzbuđeno je govorio Biribo, pokazujući na mjesto u vodi. Onda su se njegove tamne oči još više raširile, jer na tom istom mjestu je plutao komad drveta. Na drvetu se nalazila novčanica, a na njoj nekoliko srebrnjaka.
Uzimajući drvo i novac na njemu, otac je sa strahopoštovanjem prebrojao srebrnjake. Sve je bilo tu -cijela njegova plaća, na čudesan način spašena iz oceana.
Izvor: Goldy Daun
