Igor
Lucija stanuje u siromašnoj londonskoj četvrti. Ona je dobra djevojčica. Ona rado odlazi na vjeronauk, koji se održava u zgradi preko puta i sluša orkestar što svira duhovne himne.
Jednog dana, kad je već Božić bio vrlo blizu, učiteljica je govorila o poklonima. Rekla je kako je, u stvari, poklon važnije dati negoli primiti. Navela je Isusove riječi “blaženije je davati nego uzimati”. Željela je da svi dječaci i djevojčice iz razreda pripreme svojim roditeljima poklon, ma kako on bio malen, da dokažu svoju ljubav prema njima.
Lucija je razmišljala i razmišljala o riječima što je učiteljica izrekla i pitala se: “Kako li ću samo sakupiti toliki novac za poklone?” Tata joj nije mogao dati više od deset novčića tjedno, a za to se nije moglo kupiti ne znam što. Jedva neka kockica čokolade ili par bombona. A treba kupiti nešto za mamu, nešto za tatu, nešto za brata i sestru. Tu je i baka. Sto će s bakom?
Kad je slijedeći put došla na sat vjeronauka, zapitala je učiteljicu da li bi Isus imao što protiv ako bi ona ove godine baki poklonila samo jednu čestitku. Učiteljica je odgovorila da se Isus ne bi ni najmanje ljutio a da će i baka biti sretna. Nije važno koliki je poklon. Važno je da ga dajemo iz ljubavi. Tako je Lucija počela tragati za nekom lijepom čestitkom, koja ne bi bila suviše skupa, ali bi se baki ipak svidjela. Napokon ju je jednog dana i našla. Baš kakvu je željela. Bila je to slika mace, a Lucija je znala da je baka nedavno izgubila svoju lijepu, prugastu mačku, koju je jako voljela. Zato joj je kupila čestitku s mačkicom i za nju dala svoj cijeli imetak.
Osvanuo je Božić i Lucija je odnijela baki čestitku. Kako se baka obradovala! Rekla je da je maca na slici baš onakva kakvu je izgubila. “Pa čak mi se nekako čini”, govorila je baka, “kad se bolje zagledam u sliku, da to i nije slika, nego da se moja draga maca vratila kući.”
Te bakine riječi navele su Luciju na jednu odluku.
“Za slijedeći Božić”, prošaputala je sama sebi, “kupit ću svojoj baki pravu mačkicu! Kako će se tek tada obradovati!” Poslije nekoliko dana otišla je u prodavaonicu životinja, u kojoj se prodaju i mačići, da pita koliko bi stajala jedna prava maca. “Dvjesto novčića”, odgovorio je prodavač.
Lucija se snuždila. Otkud njoj dvjesto novčića?! Pa ona bi to morala sakupljati cijelih pet mjeseci, ili dvadeset tjedana. Neće ona moći nikad ostvariti svoju želju.
A onda se sjetila da bi joj tu možda Isus pomogao. Kad god je bila sama, kad nikog nije bilo da je čuje, tiho se molila: “Dragi Isuse, molim Te pošalji mi dvjesto novčića da mogu obradovati svoju baku i kupiti joj jednu pravu macu.”
Njezina vjera bila je silna. Kad je prolazila ulicom, njezini pogledi bili su prikovani uz pločnik, nadajući se da će na njemu ugledati dvjesto novčića, ali uzalud. Nikad ništa nije našla.
Protekla je već gotovo cijela godina. Približavao se Božić, a ona još nije imala potreban novac. Bila je već uvjerena da neće moći obradovati baku kao što je željela.
“Dragi Isuse, molim Te, nemoj me iznevjeriti«, molila se jednog dana hodajući ulicom. “Ja tako želim usrećiti svoju baku.” Baš u tom trenutku osjetila je da se nešto očešalo o njezinu nogu. Pogledala je što je to, i opazila jednu lijepu, prugastu macu.
Za trenutak je bila u iskušenju da je zgrabi i odnese u trku kući. Ali, zaključila je: “Ne smijem to učiniti. Bila bi to krađa!”
I baš dobro što to nije učinila. U tom trenutku jedna gospođa doviknula je Luciji s prozora: “Izgleda da te moja maca jako voli.”
“Izgleda”, odvratila je Lucija. “Zna ona da ja volim mačkice. A i moja baka ih voli. Prošlog Božića poklonila sam joj čestitku na kojoj je bila maca. Željela sam joj ove godine pokloniti pravu, živu macu, ali one u prodavaonici stoje dvjesto novčića, a Isus mi još dosad nije poslao taj novac.”
“E baš mi je drago što si mi to ispričala”, rekla je gospođa na prozoru. “Moja maca će kroz nekoliko dana imati mačiće, pa kad budu dovoljno odrasli da se odvoje od mame, dođi, pa ćeš odabrati jedno za svoju baku!”
“Stvarno!?”, uzviknula je Lucija blistajući od sreće. “Hvala vam, puno vam hvala!”
Dan uoči Božića Lucija je otišla u kuću te gospođe i tamo zatekla četiri male, paperjaste loptice. Pažljivo ih je zagledala i potom odabrala jednu koja je najviše sličila maci s prošlogodišnje čestitke.
Sutradan ujutro Lucija je macu odnijela baki, koja je bila presretna. Ali više nego poklonu obradovala se onome što joj je Lucija ispričala.
“Zar Isus nije divan, bako, kad je tako odgovorio na moju molitvu?”, završila je Lucija svoju priču. “Istina, Isus nije odgovorio na moju molitvu onako kako sam to ja tražila i očekivala, nego na svoj, ljepši način.”
“Zaista je divan i dobar”, odgovorila je baka, dok joj je jedna suza kliznula ravno u macinu šalicu s mlijekom.
