Igor
Pastor Merritt Warren nije dugo bio u Kini kada je otputovao na ovaj naročiti put. Poput većine putovanja kad bi išao u tu zemlju koja je bila puna opasnosti, put je vodio kroz područja razbojnika.
Putovao je nekoliko dana, kada ga je jednog popodneva zaustavio jedan stranac i pozvao da ga posjeti. Taj je stranac saznao da je pastor Warren propovjednik jedne protestantske denominacije i želio mu je postaviti nekoliko pitanja o njegovoj vjeri. Pastor Warren-u je naravno bilo drago razgovarati s nekim koji je tako zainteresiran.
Mislio je da ima puno vremena. Kuli (nosači na domorodačkom jeziku) su bili upregnuti u kočije i odlazili su. Selo Chintaipu bilo je samo 5 milja daleko, i tu razdaljinu bi lako prešao prije mraka. Međutim, dok je odlazio, njegov domaćin mu je rekao da je ta razdaljina tri puta veća i nije sigurno putovati po mraku tim područjem.
On se žurno popeo na svog konja i požurio preko brežuljaka. Upravo po mraku je stigao do malog sela koje se nalazilo na tom putu. Nadao se da će tu naći nosače koji bi obično tu čekali, ali je shvatio da su već otišli u planinu. Što da uradi? Nosači su nosili njegovu hranu i postelju. Morao bi platiti za prenoćivanje bilo gdje da se zaustavi. Sada je shvatio da je u opasnosti. Nosači – kuli – su imali svoje svjetiljke (fenjere) — i on bi ju trebao imati. On je kupio od Kineza papirnati fenjer (lampion) i trgovac ga je zapalio. Malo kasnije, dok je išao naprijed vodeći svog konja skliskom kamenitom planinom fenjer (lampion) je počeo pucketati i ugasio se. Pokušao ga je ponovo upaliti i onda je sam sebi rekao: “Gledaj sada, bolje vidiš s lampionom (fenjerom), ali isto tako vide i razbojnici. Ako te oni slijede, svjetlo će im više pomoći nego tebi”. Nastavio je naporno jahati na konju nadajući se da razbojnici neće čuti konjska kopita po kamenitom putu. U podnožju planine došao je do mosta napravljenog od kamenih ploča. Nije mogao vidjeti što prelazi — mogao je biti potok ili ponor.
Vidio je samo jedan taman, mračan trag i most. Iznad mosta trag je skretao na desno i počeo se uzdizati. Oko 150 stopa od mosta na desno, pastor Warren je vidio osvjetljenu kuću. Kuća je bila oko 50 stopa duga i izgledalo je da se nalazi na putu. Kad je stigao do kuće, vrata na sredini kuće su se otvorila i dva čovjeka su izašla van. Pastor Warren je imao dobar razlog da se zaustavi – jer je bio sam i bez svjetla. Govoreći poniznim načinom, kako se obično ophode kinezi, učtivo je rekao: “Može li vaš mlađi brat posuditi svjetlo od starijeg brata?” “Bit će mi drago da svom bratu dam svjetlo”, odgovorio je jedan od ljudi. Ušao je u kuću i vratio se s komadom zapaljenog bambusa. Kada je upalio lampion, jedan čovjek je upitao: “Kuda idete?” “U Chintaipu”. “I sam putujem tamo.” Pastor Warren je odgovorio: “Bit će mi čast da me moj stariji brat vodi.” Oni su krenuli skupa razgovarajući dok su putovali. Merrit je postavljao pitanja, ali je bio dovoljno obazriv da bilo što pita što bi izgledalo kao da pokušava da ga identificira. Ako je čovjek razbojnik situacija bi bila opasna.
Konačno je čovjek rekao: “U ovom predjelu ima mnogo razbojnika koji stalno pljačkaju. Nitko nije stvarno siguran na putu. Drago mi je da sam mogao ići s vama.” To je bilo čudno. Čovjek je bio obično obučen; imao je slamnate sandale što obično nose seljaci. Zašto bi ga razbojnici orobili? I zašto bi ovaj neznanac bio sretan da je s njim stranac? Uskoro su došli do mjesta gdje se staza razdvajala. Kinez je rekao: “Moram vas ovdje ostaviti”. “Zar ne idete do Chintaipu?” “Ne, skrećem ovdje”. “Koliko je daleko do Chintaipu?” “Nije daleko, bit ćete tamo za čas, bilo mi je drago da sam mogao ići s vama”. Kad je Merritt stigao u selo, otkrio je da su ljudi bili zabrinuti zbog njegove sigurnosti. Ispričali su mu o mnogim putnicima koji su bili opljačkani, a neki su bili ubijeni. Mladi misionar je imao razloga za zahvalnost — bio je vrlo vrlo zahvalan!
Sljedeći put kada je putovao tim područjem, jedva je čekao po danu vidjeti mjesta po kojima je išao one tamne noći. Sve je bilo kako se sjećao. Trgovina gdje je kupio lampion, zatim uspon na planinu, kameni put do druge strane, onda duboki klanac s kamenim pločama (kao most). I kada je počeo uspinjati se tražio je kuću. Ni jedne kuće nije bilo tamo. Jesu li spalili kuću ili je srušili? “Tu je bila!
Bila je to velika kuća, upravo je na desnoj strani stajala!” Dok je ispitivao padinu, vidio je da tlo nigdje nije bilo ravno uzduž puta. Bilo bi doista nemoguće sagraditi kuću bez ravnanja velike površine tla. Ali nije bilo ravnog tla. Padina brda nikada nije bila izravnana. Nije čudo da je sagnuo glavu i stajao šuteći. On je sada znao da je anđeo bio s njim te tamne noći.(*1)
Nadahnuti pisac kaže: “Mi trebamo bolje razumjeti nego što razumijemo ulogu anđela. Bilo bi dobro sjetiti se da svako (iskreno) pravo Božje dijete treba surađivati s nebeskim bićima. Nevidljive armije svjetlosti i sile prate krotke i ponizne koji vjeruju i oslanjaju se na Božja obećanja.”(*2)
I iz istog pera čitamo: “Dogod se Božje proviđenje ne vidi u svjetlosti vječnosti, hoćemo li moći razumjeti što dugujemo brizi i uplitanju Njegovih anđela? Nebeska bića uzimaju aktivnu ulogu u ljudskim poslovima. Oni se pojavljuju u odjeći koja sjaji poput svjetla; dolaze kao ljudi u odjeći putnika, oni prihvaćaju gostoljublje ljudskih domova i (djeluju) — rade kao vodiči putnicima u noći.”(*3)
1* Izvor: Told by Ruth Wheeler in Light the Paper Lantern, pp. 15-19
2* Citat: The Acts of the Apostles, p. 154
3* Citat: Odgoj – EGW, pp. 304,305.
Foto: Pexels
