Igor
Bio je to jedan pospani snježni, zimski dan kakvih je uvijek bilo. 1964 godina, bio je petak. Snijeg je neprekidno padao već dva dana. Konačno je prestao i Lowell Thomas mlađi je otišao na aerodom. Kao državni senator Aljaske imao je posla u Fairbanks-u. Njegova žena Tay i djeca Anne 8 i David 6 godina, mahnuli su mu za sretan put, zatvorili su brzo vrata, zato što je vani smrzavalo. Oko pet sati, pošto je Anne imala glavobolju, otišli su gore u spavaću sobu da se ona odmori i da bi gledali TV program. Izuli su cipele da bi mogli sjediti na krevetu. Pola sata kasnije, Tay je začula zvuk grmljavine.
Ona je često čula zvuk puščane vatre, jer se u blizini nalazila vojna baza. Ali to nije bio zvuk oružja. Uzviknula je: “Potres!” i skočila s kreveta, zgrabila Anne i pozvala je Davida iz hala.
Došli su do izlaznih vrata kada se kuća počela tresti i dok su izletjeli na snijeg, David je plakao: “Mama, ja sam bos!”. Zemlja se ljuljala naprijed nazad nevjerojatnom snagom i oni su bili snažno bačeni na tlo. Predsoblje kroz koje su malo prije istrčali prepolovilo se na dvoje. Čuli su zvukove slomljenog stakla i drveta. Drvo je palo na tlo. Garaža se srušila. Tay Thomas je opisala što se dogodilo.
Kazala je da je zemlja počela pucati i propinjati se oko njih. Iznenada između nje i Anne se otvorila velika pukotina u snijegu. Ona je zaprepašteno s nevjericom gledala kako se ta pukotina proširuje; u stvari bila je bez dna i odvajala ju je od njenog djeteta. Zgrabila je ruku koju je Anne pružila i uspjela ju je dohvatiti i povući preko ponora. Bili su ostavljeni; kako je ona rekla, na jednoj divljoj tankoj plohi zemlje. Iznenada je zemlja zadrhtala i oni su se trebali nagnuti naprijed da ne bi iskliznuli u otvorenu raspuklinu. Izgledalo je kao da se zemlja uzdizala pred njima. Ona je imala jedan čudni osjećaj da se oni voze unatrag na jednom monstruoznom kotaču iz bajke, kao da idu sve niže i niže i da se spuštaju prema vodi. A njihova kuća kao da je stajala visoko na strmoj obali koja nadvisuje Cook Inlet. Ali sada je cijela strana strmine pala u more. Nekoliko stopa do ruba vode ležao je krov njihove kuće.
Upotrebljavam njezine riječi da to opišem. Rekla je da sve o čemu je mogla razmišljati bilo: voda će se podići dok zemlja pada u vodu i oni će biti u zamci. Stijene nad njima su bile oštre, s velikom količinom navučenog pijeska i gline. Morali bi naći izlaz gore do stijena. Djeca su bila previše preplašena da bi hodala. Vikala su neprekidno: “Umrijet ćemo! Umrijet ćemo!” U toj očajnoj situaciji, pogledala je prema nebu i u duši vikala: “Isuse, gdje si? Vjerujem da ćeš biti s nama do kraja”.
Iznenada je osjetila ogroman mir, i znala je da je On bio s njom — a ne negdje gore na nebu, nego tu pored nje s desne strane. U tom trenutku pojavio se čovjek.
Oni su vikali u pomoć, a on je vikao da će potražiti konopac. Odjednom 6 ili 8 ljudi se pojavilo na vrhu stijene. Jedan od njih, stranac se spuštao dolje. Djeca su ga zagrlila. On je svukao svoj crni vuneni sako i stavio ga oko Anne, podigao Davida na ruke i vodio ih je nazad prema konopcu. Na vrhu stijene Tay Thomas se okrenula zahvaliti se njihovom spasiocu. On je nestao. Nikada nisu saznali tko je bio.
Je li Bog poslao anđela kao odgovor na molitvu vjere? Da li je 8-godišnja Anne nosila sako koji je pripadao anđelu?(*1) Mi to sigurno ne znamo, ali to je jedan poznati primjer. Ali jednu stvar sigurno znamo: takvu ljubaznost anđeli vole činiti. Iz nadahnutog pera čitamo:
“Sve dok se Božja providnost ne vidi u svjetlosti vječnosti nećemo razumijeti što dugujemo brizi i posredovanju Njegovih anđela”(*2)
*1 Izvor: Told by Tay Thomas in Guideposts (April 1965) and quoted by Catherine Marshall in Something More
*2 Citat: Odgoj, EGW. – str. 304.
Foto: Pexels
