Igor
Kokoši su kokodakale i svinje roktale pod autobusnim sjedalima. Putnici su vikali, pokušavajući sami sebe čuti. Teško da sam mogao podnijeti smrad životinja, premda su prozori autobusa bili otvoreni. Letimično pogledah pastora Reyesa. Vidio sam da ga ništa od ovoga nije posebno uzbuđivalo. Njegovo lice imalo je smireni izraz dok je buljio kroz prozor u pustinjski okoliš pokriven kaktusima i grmljem.
Kako može ovo raditi svakoga dana? Pitao sam se. Ja to sigurno ne bih mogao.
Proučavao sam lice pastora Reyesa. Nježne bore nalazile su se oko njegovih nasmiješenih usta. Njegove tamne oči zračile su ljubaznošću, iako je njegov život bio ispunjen patnjom i nesrećom. Srebrne vlasi u njegovoj gustoj kosi i vremešni izgled ruku s kratkim prstima podsjetile su me da je odrastao. Desna noga bila mu je kraća, tako da kad je sjedio, lijevu nogu je uvijek stavljao preko desne. Kako može izdržati tako dalek put pješačeći da bi posjetio mnogo svojih crkava, pitao sam se u čudu. Divio sam se ovom predanom propovjedniku koji je tako teško radio za Gospoda, ali se nikad nije žalio.
Autobus je iznenada skrenuo s glavne asfaltirane ceste na neki sporedni put. Oblaci prašine uletjeli su kroz prozor i putnici su počeli kašljati. Napokon, autobus je stao.
“Bajamos aqaui [Ovdje silazimo]”, rekao je pastor Reyes. “El puebleito esta mas por alla [Gradić se nalazi tamo preko]” Pokazivao je prstom u daljinu. Pogledavši kroz prozor, nisam ništa vidio osim brežuljaka pokrivenih kaktusima i šipražjem. Zgrabivši držač autobusa skliznuo sam na zemlju. Pokušavao sam ne osvrtati se na buljenje ljudi koji su izgledali kao 14-godišnji gringosi svijetloplavih očiju. Mora da su se čudili tko sam ustvari ja i što radim u njihovom gradu.
Volio sam učiti o ljudima iz Meksika i njihovoj zemlji. Kada god sam imao priliku istraživao sam Pueblu, grad u kojem sam živio i gdje je moj otac bio direktor američke škole. Kada me pastor Reyes pozvao da posjetim novo područje prihvatio sam s oduševljenjem povoljnu priliku.
“Koliko je udaljen Los Piños [Borovina]?” upitao sam na španjolskom pastora Reyesa dok smo promatrali kako autobus tutnji cestom u oblaku prašine.
“Oko 10 kilometara [šest milja]” odgovorio je pastor Reyes. Razmišljajući u čudu kako može šepati tako daleko, preduhitrio je moje misli.
“Idemo pitati da li nam onaj čovjek tamo preko s mazgama može unajmiti na korištenje dvije mazge” predložio je.
Pokupivši naše paketiće s hranom i Biblije slijedio sam pastora Reyesa. Nakon nekoliko minuta pogađanja oko cijene s čovjekom, popeli smo se na male životinje i krenuli prema brdima. Uskoro sam morao priznati da jahati mazgu nije bilo ni najmanje zanimljivo kao što sam u početku mislio. Njena oštra kralježnica me žuljala i ja sam se pomičući moje tijelo pokušao što udobnije namjestiti. Mazge su se vrlo sigurno kretale preko grubih, neravnih, stjenovitih puteljaka vodeći nas prema Los Piñosu. Uskoro smo ušli u jedan uski kanjon. Gledajući gore prema strmim liticama, opazio sam usamljenog sokola kako tiho klizi u širokim krugovima tražeći plijen.
“Put postaje sve uži i strmiji” rekao sam dok je moja mazga pokušavala izbjeći stijene kanjona. “Izgleda da ćemo se sada morati penjati.”
“Da” odgovorio je pastor Reyes okrećući svoju glavu unazad. “Ali uskoro ćemo izaći iz kanjona. A odatle nije daleko do sela.” Dok sam promatrao pastora poskakujući na mazgi, čudio sam se Zašto on ide tamo jašući kroz takav strmi predjel? Zašto jednostavno ne ostane u gradu i tamo propovijeda ljudima? Malo kasnije prešli smo u ravniji okoliš. Uočio sam oblake dima u daljini koji su vijugali iz dimnjaka. To je bio naš cilj. Prošli smo kraj ratara koji su orali na svojim njivama i žena koje su nosile svežnjeve drva na svojim leđima.
U selu pastor Reyes je prišao ženi koja je nosila veliki krčag vode na glavi.
“Oprostite” rekao je “možete li mi reći gdje možemo naći dom gospođe Marie Gonzales?”
“Naravno” odgovorila je žena “Vidite li kraj ove ceste? Samo skrenite desno. Gospođa Gonzales živi u trećoj kući.” Pastor Reyes je zahvalio ženi i mi smo odjahali dalje. Dok smo vezali mazge za stup ispred kuće, mala tamnokosa žena pojavila se na vratima. Pozvala nas je: “Pastor Reyes! Kako sam sretna što te vidim. Prošlo je tako dugo vremena. Sigurno ste jako žedni i umorni. Uđite, molim vas u moj skromni dom.”
Dok sam srkao hladno piće, promatrao sam ovu malu sobu. Hrapav, drveni pod bio je čist, a soba je imala malo pokućstva. Na jednom zidu visjele su dvije slike gospođe Gonzales i čovjeka za kojeg sam pretpostavljao da je njezin muž. Nakon kratkog razgovora pastor Reyes je upitao: “Sestro Maria, moram od tebe tražiti jednu uslugu.
Da li bi željela poći s nama k tvojim susjedima i pomoći nam da uručimo pozivnice za seriju predavanja koje namjeravamo održati ovdje u Los Piñosu?”
“Bila bih jako sretna da idem s vama. Ovdje su ljudi vrlo ljubazni i bit će im drago da prime vašu pozivnicu.”
Cijelo to popodne kucali smo na sva vrata ovog sela, govoreći ljudima o drugom Isusovom dolasku i pozivajući ih na predavanja koja će se uskoro održati. Većina seljana bilo je prijateljski raspoloženo i zainteresirano. Pred kraj dana pastor Reyes je rekao gospođi Gonzales: “TI si bila vrlo ljubazna radeći s nama ovo popodne. Sada imam još samo jedno pitanje. Gdje mogu iznajmiti najveću dvoranu u selu za sastanke?” Gospođa Gonzales je kimnula glavom i pokazala dolje niz ulicu. “Idite ovim putem. Pokucajte na vrata zadnje kuće s desne strane” uputila nas je. “To je kuća gospodina Maiza koji je odgovoran za seosku dvoranu.”
Pastor se dogovorio za korištenje dvorane. Prije našeg odlaska, zalijepili smo jedan plakat na poštansku zgradu.
“Sada se moramo vratiti na cestu” rekao je pastor Reyes. “Autobus će biti tamo za nekoliko sati. Ne smijemo ga propustiti.” Zajahali smo mazge i krenuli nazad neravnim putem kroz puste klisure. Dok smo jahali natrag po utrtoj stazi, pastor Reyes je govorio: “Nadam se da će kroz naš današnji posjet domovima i stavljanja plakata na poštu, Sveti Duh potaknuti ljude da dođu slušati Božju riječ. Kako bi divno bilo imati adventističku crkvu u Los Piñosu.”
“Gotovo svi ljudi s kojima smo danas razgovarali izgledali su zainteresirano” odgovorio sam. Premda mi nismo to znali tog trenutka seoski svećenik koji se vratio u Los Piños stajao je kod pošte gledajući u poster.
“Što je ovo?” mrmljao je. Lice visokog, svjetlokosog muškarca crvenjelo se od bijesa dok je proučavao plakat.
“Š-Što?” mucao je u nevjerici. “Vjerski sastanak ovdje u Los Piñosu? Pa vidjet ćemo mi još to. Seoski načelnik će mi pomoći da zabranimo ove sastanke. Nitko osim mene neće donositi ljudima Božju riječ u mom selu!” Otac Louis, svećenik Los Piñosa, požurio je hodajući prašnjavom cestom u dom načelnika gunđajući. “Ovo je moje selo moje selo!” On je u tom selu radio već deset godina. Načelnik Diaz sjedio je u udobnoj stolici usred svoje dnevne sobe razmišljajući o skorašnjim izborima kao predsjednik Los Piñosa. Glasno kucanje na vratima prekinulo je njegove misli. Podignuvši svoje kratko, zdepasto tijelo iz stolice, požurio je hodnikom da ih otvori.
Snažnim trzajem otvorio je vrata. “O-ho, dobrodošao moj prijatelju!” uskliknuo je gospodin Diaz. Pogledavši malo bolje, dodao je: “Ali ti izgledaš tako blijed i umoran. Nešto nije u redu?”
“Da!” izlanuo je svećenik. “Neki propovjednik dolazi u naše selo i planira održati vjerske sastanke u dvorani. Moramo ga zaustaviti. Ne možemo dopustiti da govori našim ljudima!”
“No, no” umirivao ga je načelnik “smiri se. Uđi i ispričaj mi o tome.” Dok je gospodin Diaz ulazio u dnevni boravak dodao je: “Ti znaš da sam te uvijek podržavao. Zajedno ćemo riješiti problem.”
Dok je slušao objašnjenje seoskog svećenika o tome kako su pastor Reyes i jedan mladić došli u Los Piños i “podbunili” ljude, načelnikove oči sužavale su se u ljutnji. Kad je svećenik završio, načelnik je rekao: “Vrati se u crkvu i moli. Sazvat ću sastanak seoskog vijeća u 7 sati uvečer. Tamo ćemo se naći. I ne brini, zaustavit ćemo tog propovjednika.”
Kasnije te večeri jedan član savjeta govorio je u ime cijele skupštine: “Slažemo se – naši ljudi ne smiju slušati tog novog propovjednika. Njihove uši bit će pune krivovjerja i zbrkanosti!” Svećenik je uzdahnuo s olakšanjem. “Onda moramo djelovati. Taj pastor je rekao da će prvi sastanak održati u ponedjeljak uvečer. Sigurno će jahati kroz kanjon. Možemo se popeti na vrh i baciti teško kamenje na njega. Ono će ga zdrobiti i toliko o njegovim planovima da propovijeda našim ljudima.” Članovi savjeta složili su se s tim.
U ponedjeljak popodne svećenik Louis, načelnik Diaz i još četiri stanovnika Los Piñosa penjali su se kroz šikaru, između drveća i preko stijena na vrh planine. Kada su stigli na vrh, načelnik je rekao: “Ovdje ćemo stati. Ovo je dobro mjesto jer je kanjon na ovom jestu najuži. Kada kamenje počne padati na pastora neće moći pobjeći.”
“Tiho!” šapnuo je odjednom jedan čovjek. “Čujem nešto.” Naginjući se nad kanjon, grupa je ugledala dvojicu koji su jahali na mazgama.
“To je on” rekao je jedan čovjek “i dječak amerikanac koji je prošli put bio s njim.”
“Gurnimo ovo kamenje ovdje do ruba” naredio je gospodin Diaz. “Kada budu točno ispod nas, bacit ćemo ga na njih.” Ljudi su se nagnuli nad ivicu kanjona, gledajući dvije figure ispod i čekajući naredbu da bace kamenje na njih.
A dolje, pastor Reyes i ja nismo ni slutili kakva je opasnost iznad nas. “Još malo i bit ćemo u Los Piñosu” hrabrio je pastor. “Znam da ti je sigurno teško jahati” rekao je smiješeći se “ali isplatit će se.”
Nismo mogli čuti ništa iznad nas. Čak nismo čuli ni svećenika koji je odjednom oštro naredio skupini ljudi: “Stop! Stop” Ne činite ništa!” Oči svih ljudi na vrhu kanjona bile su uprte u svećenika. “Gledajte” rekao je “tamo su vojnici koji idu ispred, sa strane i iza pastora i dječaka! Ne možemo ništa učiniti jer će nas vojnici ubiti!”
“Što da sada radimo?” pitao je načelnik Diaz kada se grupa odmaknula od ruba kanjona. “Ovaj pastor mora biti zaustavljen da ne propovijeda u našem selu!” Nakon nekoliko minuta tihog razmišljanja, seoski svećenik je progovorio: “Večeras ćemo posjetiti sastanak. Možda će vojnici otići iz sela do tada i to će biti kraj pastoru i njegovim propovijedima.”
“Ali što ako se vojnici pojave?” pitao je jedan čovjek.
“Ako su vojnici još uvijek tamo, samo ćemo slušati, a onda dati izvještaj da je govorio protiv države. Obojica će biti odvedeni u zatvor, a u Los Piñosu će ponovo zavladati mir.”
Te večeri sjedio sam u prvom redu dvorane za sastanke kad je pastor Reyes otpočeo s propovijedi. Odjednom me komešanje u stražnjem dijelu dvorane natjeralo da se okrenem. Seoski svećenik i nekolicina ljudi silazili su prolazom između klupa. “Ustanite i nađite druga sjedišta” naredio je svećenik jednoj grupi ljudi. Uplašeni prisutni gurali su jedan drugoga samo da bi ga poslušali. Kakvu vlast ima taj nad ovim ljudima! Mislio sam. I tko su ovi ljudi s njim? Moje oči zaustavile su se na blistavoj mačeti koju je nosio jedan od njih. Pastor Reyes nastavio je propovijedati neometan onime što su upravo dogodilo. Šestorica ovih ljudi nepomično su ga gledali dok je govorio o Božjoj ljubavi i Njegovom zakonu. Tada sam primijetio da svećenik gleda po dvorani kao da nekoga traži. Koga on to traži? pitao sam se.
Nakon sastanka dobio sam odgovor. Svećenik i njegovi ljudi prošetali su se kroz dvoranu naprijed.
“Gdje su vojnici?” zahtijevao je svećenik. “Jesu li otraga u sobi?”
“Vojnici?” upitao je pastor Reyes podignuvši obrve. “Ja ne vidim nikakve vojnike, a ti?” upitao je gledajući u mene. Zatresao sam glavom.
“Znate o kojim vojnicima govorim!” uzviknuo je gnjevno upirući prst u lice pastora Reyesa. “Vojnici koji su vas okruživali dok ste danas prolazili kroz kanjon!”
Smiješak se polako pojavljivao na licu pastora Reyesa. On je shvatio da je tog trenutka Bog poslao svoje anđele da ih zaštite dok su jahali kroz kanjon.
“Prijatelji” rekao je pastor Reyes “zar vi ne znate da Bog šalje svoje anđele da budu s onima koji nose radosnu vijest? Ponekad” dodao je sa svjetlucanjem u očima “oni čak izgledaju kao pravi vojnici.”
Iznenada je načelnik nasrnuo na pastora Reyesa i mene, gnjevno mašući mačetom iznad naših glava. “Onda ako nema nikakvih vojnika ovdje, nitko nas ne može zaustaviti!” vikao je. “Nijedan od vas neće živ napustiti Los Piños!”
Upravo tada njegova ruka se jednostavno srušila a mačeta je lupila o pod. Iznova i iznova on je pokušavao podignuti mačetu i podići svoju ruku, ali ništa od toga nije mogao učiniti. Okrenuvši se svećeniku, gospodin Diaz upitao je u panici: “Što se događa? Odakle ovaj propovjednik prima ovakvu moć?”
Seoski svećenik je počeo zamuckivati, a onda je polako rekao: “Ne znam. Ali ako je imao zaštitu anđela mora biti da sam Bog govori kroz njega.” Završio je riječima: “Od danas, dolazit ćemo svake večeri slušati njegovu riječ.”
Slijedeće večeri otac Louis, gospodin Diaz, četvorica koji su bili na vrhu kanjona i doslovno svi ljudi Los Piñosa ispunjavali su dvoranu da čuju poruku pastora Reyesa. Došli su i slijedeće večeri i dolazili svake večeri sve do kraja. Kada je serija predavanja završila, svećenik, načelnik, članovi seoskog vijeća i mnogi drugi u selu pridružili su se razredu krštenika.
Kasnije, kad smo izlazili iz Los Piñosa na našim mazgama, ja sam shvatio zašto je pastor Reyes pretrpio mučeničko putovanje preko stjenovitih puteva i kako je mogao gledati s nepokolebljivom hrabrošću u lice smrti. Davno prije, on je naučio jednostavnu istinu da je “Bogu sve moguće” (Matej 19,26).
Izvor: LESLIE L. LEE
