Igor
Charlotte je bila prije mnogo godina student Pacific Union College. Jednom prilikom kada je
preceptorica govorila, sjetila se stiha: “Anđeli Gospodnji stanom stoje oko onih koji se Boga boje i izbavljaju ih”. Psalam 34,7. Ali je malo shvaćala da će uskoro trebati osvjedočenje tog obećanja (ili tih riječi).
Da bi zaradila za troškove, Charlotte je dva puta tjedno putovala autobusom od koledža dosta daleko u jedan grad gdje je radila kod jedne obitelji koja joj je dobro plaćala. Sve je dobro išlo do jedne noći kada je bila umorna te nije pažljivo gledala i ušla je u pogrešan autobus — koji je išao za San Francisco. Našla se u velikom gradu sama i okružena strancima. Nije imala pojma, na tom velikom terminalu kako naći autobus s kojim bi se vratila natrag putem kojim je došla. Nijedne jedine žene nije bilo na tom terminalu za izlazak. Pijanac je pokušao stupiti s njom u razgovor. Šalter za informacije je bio zatvoren po noći. Policajca nije bilo na vidiku. Vozači autobusa su bili prezauzeti da bi saslušali njezino stidljivo pitanje. Što da uradi? Bila je uplašena i smušena. I tada poput bljeska u glavi sjetila se riječi koje je preceptorica rekla da će joj jednog dana trebati: “Anđeli Gospodnji stanom stoje oko onih koji se Boga boje i izbavljaju ih”.
Konačno je našla čekaonicu, ušla u nju i zatvorila vrata. Kleknula je i molila se: “Dragi Gospode, ja sam umorna i izgubljena. Bojim se. Nikoga ovdje ne poznajem. Molim te pomozi mi da nađem put do doma. Prema Tvojoj Riječi izbavi me. Amen”. Zatim je izašla na glavni terminal. Upravo u tom trenutku, mladić je išao ispred nje i ona je odmah primjetila da je nosio jednu veliku crnu Bibliju. Biblija! Nije li možda on student koji se vraćao na Pacific Union College? Konačno, to treba biti dobar čovjek — čovjek s Biblijom. Sljedila ga je. Vodio ju je duž nekoliko hodnika na drugi dio terminala. Konačno do pokretnih stepenica i do platforme. Ona nikada ne bi mogla naći izlaz. I evo, tu se našla pred autobusom spremnim za polazak s velikim natpisom ispred ANGWIN.
U ovom trenutku potrebno je shvatiti priču pogrešnom ili ju prihvatiti kao čudo. Za svakoga tko poznaje Pacific Union College zna da nijedan autobus ako nije iznajmljen, nikada ne bi došao do autobusnog terminala u San Francisco s natpisom “Angwin”. Vjerojatno bi bilo potrebno presjedati u Vallejo, ili čak ako bi autobus išao direktno do St. Helena, ne bi se trebalo pregovarati o krivinama da se penje na brdo do Angwina. Stoga priča postaje “nevjerojatnom” — koje prema riječniku Random House Dictionary, znači “tako neobičnom da izgleda nemogućom”.
Ali, možemo li mi ograničiti Boga — ili staviti pod pitanjem sposobnosti anđela da napiše šest slova na ploči autobusa, čak ako on nije išao tim putem i tim pravcem. Ali vratimo se natrag Charlotte-i.
Sljedila je mladića s Biblijom u autobus, tamo je bilo samo jedno sjedalo prazno. Mladić se zaustavio kao da razgovara s vozačem i nju je propustio. Ona je sjela zaprepaštena i zahvalna te je nastavila gledati u mladića koji joj je bio okrenut leđima. I onda se nešto čudno dogodilo. Izgledalo je da šofer uopće ne vidi mladića. On se okrenuo izašao iz autobusa, ali nitko nije obraćao pažnju na njega, samo ga je Charlotte-a nastavila pažljivo promatrati. Sljedila je njegovu pojavu visoku nekoliko stopa i njegovo čvrsto držanje. A zatim očima koje su ga fiksirale iznenada je iščeznuo poput svjetla koje se iznenada ugasi.(*1)
Je li to bio anđeo vodič umornoj i izgubljenoj djevojci? Vi odlučite.
1* Izvor: Braith Brandt, as told to La Vern Tucker in Quiet Hour Echoes, May 1978.
Foto: Pexels
