Cik-cak škare

Odra je promatrala mamu koja je šivala novu haljinu. Jako ju je zanimalo to što mama radi. Osobito škare kojima se ona u radu služila.

Bile su to neke neobične škare. One nisu činile ravan rez kao obične škare, nego neku vrstu krivudave crte koja je išla gore-dolje.

“Zašto koristiš te škare?”, upitala je Odra.
“Zato što štedim vrijeme”, rekla je mama. “Ako bih upotrijebila obične škare, morala bih izraditi i porub da se materijal ne bi po rubu osipao. A ovim škarama samo ga odrežem i ostavim, i sve je u redu.”
“A kako se zovu te škare?”, pitala je Odra.
“Zupčaste škare”, odgovorila je mama.
“Mislim da bi se trebale zvati cik-cak škare”, reče Odra, “jer prave cik-cak crtu.”
Mama se nasmijala i nastavila šivati.

Ubrzo se začulo zvono. Mama je otišla vidjeti tko je to.

Cik-Cak škare

Odra je za to vrijeme poželjela malo pobliže razgledati cik-cak škare. Uzela ih je i pokušala njima rezati komadić tkanine. U početku nije išlo lako. Ni približno lako kao što ide običnim škarama. Ipak je napokon uspjela načiniti jedan rez.

Kako je samo bilo zabavno proizvoditi tu krivudavu crtu! Uzela je drugi komad tkanine. Pa još jedan. Išlo je sve lakše i sve brže. Za tren je utvrdila da može praviti cik-cak crtu u svakom pravcu u kom poželi.

A onda joj je sinula divna ideja! Njezina nova haljina za lutku ima porub. A porub nije potreban. Umjesto njega može biti cik-cak crta. Bit će to isto kao da ima porub i izgledat će lijepo.

Pronašla je lutku i dala se na posao. Najpažljivije što je mogla rezala je haljinu pri dnu, sve u krug. Odrezan je lijepi porub, ostala je cik-cak crta. Odra je sjedila i promatrala svoje djelo. Bilo je prilično lijepo, mislila je, samo rub nije išao baš tako ravno kao što bi trebalo. Suviše je krivudala gore-dolje.

Pokušala je ponovo koji centimetar više. Kad je obišla cijeli krug, pogledala je kako sad izgleda. Crta još nije išla ravno. Mora pokušati još jednom. Tako je i učinila. Ali, ma koliko se trudila, crta je krivu- dala više nego što je trebalo.

Sad joj se već činilo da je haljina nekako prekratka. Nije baš djelovala kako treba. Već je suviše otkrivala lutkino rublje. Ali ne može je valjda ostaviti tako nedovršenu. Možda će, ako još jednom pokuša, ipak sve biti u redu.

Stigla je baš do pola kad se mama vratila u sobu.
“Odra”, uzviknula je mama, “što to radiš?” Cik-cak škare tresnule su na pod.

“Pokušavam dotjerati haljinu svoje lutke”, reče Odra pocrvenjevši.

“Pa lutkina haljina je upropaštena”, reče mama. “Jedva da je od nje još nešto ostalo.”

“Nisam htjela”, reče Odra i poče plakati.

“Nisam htjela”, reče mama, “to uvijek ponavljaš, ali to ne može ništa popraviti. To neće ponovo sastaviti odrezane djeliće i od njih načiniti novu haljinu.”

“Neću više nikad”, jecala je Odra, dok su se niz obraze slijevale suze u cik-cak crti.