Igor
Bio je to jedan pospani snježni, zimski dan kakvih je uvijek bilo. 1964 godina, petak. Snijeg je
neprekidno padao već dva dana. Konačno je prestao i Lowell Thomas mlađi je otišao na aerodrom.
Kao državni senator Aljaske imao je posla u Fairbanks-u. Njegova žena Tay i djeca Anne (8) i David (6) godina, mahnuli su mu za sretan put, zatvorili su brzo vrata, zato što je vani smrzavalo. Oko pet sati, pošto je Anne imala glavobolju, otišli su gore u spavaću sobu da se ona odmori i da bi gledali TV program. Izuli su cipele kako bi mogli sjediti na krevetu.
Potres
Pola sata kasnije, Tay je začula zvuk
grmljavine. Ona je često čula zvuk puščane vatre, jer se u blizini nalazila vojna baza. Ali to nije bio
zvuk oružja. Uzviknula je: “Potres!” i skočila s kreveta, zgrabila Anne i pozvala je Davida.
Došli su do izlaznih vrata kada se kuća počela tresti i dok su izletjeli na snijeg, David je plakao:
“Mama, ja sam bos!”. Zemlja se ljuljala naprijed nazad nevjerojatnom snagom i oni su bili snažno
bačeni na tlo. Predsoblje kroz koje su malo prije istrčali prepolovilo se na dvoje. Čuli su zvukove
slomljenog stakla i drveta. Drvo je palo na tlo. Garaža se srušila. Tay Thomas je opisala što se
dogodilo. Pričala je kako se zemlja raspucala i propinjala oko njih. Iznenada se između nje i Anne otvorila velika pukotina u snijegu. Ona je zaprepašteno s nevjericom gledala kako se ta pukotina
proširuje; u stvari bila je bez dna i odvajala ju je od njenog djeteta. Zgrabila je ruku koju je Anne
pružila i uspjela ju je dohvatiti i povući preko ponora. Bili su ostavljeni; kako je ona rekla, na jednoj
divljoj tankoj plohi zemlje. Iznenada je zemlja zadrhtala i oni su se trebali nagnuti naprijed kako ne bi iskliznuli u otvorenu raspuklinu. Izgledalo je kao da se zemlja uzdizala pred njima.
Zemlja se otvorila
Imala je jedan čudan osjećaj kako se oni voze unatrag na jednom ogromnom kotaču iz bajke, kao da idu sve niže i niže i kako se spuštaju prema vodi. A njihova kuća kao da je stajala visoko na strmoj obali koja nadvisuje Cook Inlet. Ali sada je cijela strana strmine pala u more. Nekoliko stopa do ruba vode ležao je krov njihove kuće.
Upotrebljavam njezine riječi da to opišem. Rekla je kako je sve o čemu je mogla razmišljati bilo: voda će se podići dok zemlja pada u vodu i oni će biti u zamci. Stijene nad njima su bile oštre, s velikom količinom navučenog pijeska i gline. Morali bi naći izlaz gore do stijena. Djeca su bila previše preplašena da bi hodala. Vikala su neprekidno: “Umrijet ćemo! Umrijet ćemo!” U toj očajnoj situaciji, pogledala je prema nebu i u duši vikala: “Isuse, gdje si? Vjerujem da ćeš biti s nama do kraja”.
Spašeni iz potresa
Iznenada, osjetila je ogroman mir, i znala je kako je On bio s njom — a ne negdje gore na nebu, nego tu pored nje s desne strane. U tom trenutku pojavio se čovjek. Oni su vikali u pomoć, a on je vikao da će potražiti konopac. Odjednom, 6 ili 8 ljudi se pojavilo na vrhu stijene. Jedan od njih, stranac se spuštao dolje. Djeca su ga zagrlila. On je svukao svoju crnu vunenu jaknu i stavio je oko Anne, podigao Davida na ruke i vodio ih je nazad prema konopcu. Na vrhu stijene Tay Thomas se okrenula zahvaliti se njihovom spasiocu. On je nestao. Nikada nisu saznali tko je bio. Je li Bog poslao anđela kao odgovor na molitvu vjere? Da li je 8-godišnja Anne nosila jaknu koja je pripadala anđelu? Mi to sigurno ne znamo, ali ovo je jedan poznati primjer. Jednu stvar sigurno znamo: takvu ljubaznost anđeli vole činiti. Iz nadahnutog pera čitamo: “Sve dok se Božja providnost ne vidi u svjetlosti vječnosti, nećemo razumijeti što dugujemo brizi i posredovanju Njegovih anđela”.
Izvor: Tay Thomas in Guideposts (April 1965) and quoted by Catherine Marshall in Something More
