Dodatna kilometraža

Šesnaestogodišnja Joan jedva je mogla mirno sjediti i pričekati majku da završi s jelom.
“Strpi se, Joan,” rekla je majka. “Automobil neće nigdje otići bez nas. Ja se baš toliko ne žurim vratiti van.”

U restoranu uz cestu bilo je ugodno i svježe poslije vrućine kroz koju su cijeloga dana vozile. Ali Joan je zaboravila na vruće sunce istog trenutka kada joj je majka postavila pitanje želi li voziti ona dalje. Samo nekoliko puta do sada otkada je dobila vozačku dozvolu vozila je obiteljski auto i to nikada negdje daleko. Osjećala se vrlo odraslo sada nakon što joj je majka povjerila vožnju auta koji je još vukao kamp kućicu.
“Voljela bi kada bi stigli do tvoje bake prije njenog rođendana, ali od ove vrućine me boli glava. Mislim kako ću morati malo odmoriti”, majka je popila svoj sok i stavila hladnu čašu na čelo. “Ispred nas je ravna cesta, a pošto je već kasno, ne bi trebalo biti puno prometa. Misliš li da možeš ti voziti dalje?”
“Naravno da mogu,” rekla je Joan. “Mogla bih voziti sa slonom privezanim za kamp kućicu!”
Majka se nasmijala njenom oduševljenju. “Jesi li ponijela vozačku dozvolu?”
Kada je pokazala majci svoju novu vozačku dozvolu, Joan je pružila ruku i uzela ključeve. Dok je majka još plaćala račun, Joan je već upalila motor.
“Zapamti, vozi polako i pazi da niti na koji način ne oštetiš kamp kućicu.” Joan je kimnula glavom. Nakon majčine kratke molitve za zaštitu, Joan je napustila parking i vratila se na cestu koja je vodila na autocestu. Ne skidajući oči s puta ispred sebe, Joan je povremeno na retrovizoru gledala kamp kućicu. Zadovoljno se smješila i uživala u zalasku sunca.
“Zar nije divno, mama?” Ali majka je već spavala na zadnjem sjedalu. Osjećajući se vrlo odraslo i pomalo usamljeno, Joan je upalila radio. Pronašla je radio stanicu s ugodnom glazbom i pjevušila usput. Nekoliko kilometara uz cestu Joan je primjetila kako se kazaljka goriva spustila ispod oznake za četvrtinu. Znala je kako majka uvijek puni rezervoar prije nego se do kraja isprazni, počela je tražiti benzinsku stanicu. Do sada je prošla samo pored male stanice na kojoj je pisalo “Nema goriva”.
Joan se počela brinuti. Svuda oko njih spustio se mrak a kazaljka za gorivo sve je više padala. Majka je i dalje čvrsto spavala.

Joan je uključila desni pokazivač i pažljivo stala pokraj ceste. Zatim je nježno dodirnula majčino rame. “Mama, mama.” Majka je pospano pogledala kroz prozor. “Što se dogolilo?”
“Skoro nam je ponestalo goriva. Jedina stanica koju smo prošli bila je zatvorena.” Majka je pogledala pokazivač goriva. “Koliko nam je ostalo?”
“Manje od četvrtine rezervoara, mislim.”
“Gdje smo?”
Joan je pronašla njihov položaj na karti i pokazala majci.
“Pa, morat ćeš nastaviti voziti. Sigurno ćemo naići na neku benzinsku pumpu.” Joan je uključila lijevi pokazivač i vratila se na autocestu. Kako su prolazili kilometri bez ijedne benzinske stanice, Joan je počela razmišljati o biblijskom događaju kako se Filip u pustinji sreo sa Etiopljaninom.
“Misliš li kako Bog želi da učinimo nešto posebno za njega, nešto kao što je Filip učinio?” pitala je.
“Ne znam, Joan. Ali ako želi, onda će nas On i zaštititi i već nam pokazati svoju volju.” Zabrinuto gledajući u mrak, majka je dodala, “Ipak, ne bi voljela ovdje ostati preko noći.” Nasmiješila se i potapšala svoju kći po ramenu. “Gospodin se do sada brinuo za nas, sigurna sam da će i dalje to činiti.”
Joan je uzvratila osmijeh majci. To je bila istina; otkako je prije tri mjeseca otac umro od srčanog udara, Bog im je u svemu pomagao. Nakon sahrane, odlučili su se pridružiti maminim roditeljima na zapadu. Čak su brzo pronašli kupca za svoju kuću. Njihovo dugačko putovanje teklo je bez ikakvih problema.
“Hvala ti, Isuse, što brineš za nas.” molila se Joan. Znala je da će Bog biti s njima. Baš kada je pokazivač stigao do oznake “Prazno”, ispred su se pojavila svjetla. “Mama, pogledaj!”

Približavajući se benzinskoj stanici, Joan je uzviknula od razočarenja. Preko vrata je stajao veliki znak “Zatvoreno”.
“Ali zašto rade svjetla, mama?”
“Vjerojano kako bi obeshrabrila lopove.”
Kada je Joan krenula dalje, kazaljka se spustila ispod oznake “Prazno” i tako ostala.
“Stani malo, Joan.” rekla je majka. Zaustavljajući auto pokraj ceste, majka i kći započele su molitvu.
“Dragi Gospodine,” molila se majka, “Mi smo potpuno same u velikoj pustinji.

Ti si naš jedini izvor pomoći. Ako je Tvoja volja, molim Te pomozi nam da sigurno stignemo na naše odredište. Ipak, neka bude Tvoja volja. U Isusovo ime. Amen.”
Majka je uzela Joan za ruku. “Bez obzira na sve, Joan, sjeti se kako nas Bog voli i kako će nam pomoći.” Joan je klimnula glavom i vratila se za upravljač automobila. Pokrenula je motor koji je sasvim lijepo radio.
Nakon što su se vratile na svoj put, Joan je uzviknula, “Mama, gledaj!”
Pokazivač goriva pomaknuo se s oznake “PRAZNO” na drugu stranu, do oznake “PUNO”.
“Da li nešto nije u redu sa pokazivačem?” pitala je Joan tiho.
Majka je naslonila glavu na sjedalo. “Ne znam, Joan. Ali znam da je Gospodin s nama.”
Vozile su dalje i prošle pored još dvije benzinske stanice s oznakama “Zatvoreno”. Pokazivač se nije pomaknuo sa svog položaja, niti je automobil pokazivao bilo kakve znakove nestanka goriva.
Baš kada su blijedi zraci jutarnjeg sunca obasjali udaljene vrhove planina, Joan je rekla, “Pogledaj, mama. Sanjam li? Ispred nas je benzinska stanica i izgleda da radi.”
Nije to bio san. Konačno su pronašli otvorenu benzinsku stanicu. Kada su stale pored crpki za gorivo, Pokazivač goriva se lagano spustio na položaj “Prazno.”
“Mama, kamp kućica je i dalje tu, zar ne?” rekla je Joan gledajući u retrovizor. Naravno, kamp kućica je bila tu.
“Zašto pitaš?” majka je bila zbunjena.
“Automobil je tako lako išao od kada smo se molile, pa mi se činilo kao da ništa ne vuče.”
Majčine oči ispunile su se suzama i osmjeh je otjerao brigu. “I ja sam to isto osjećala. Bog je tako dobar!”
Joan je sjedila u tišini.
Prišao im je djelatnik benzinske postaje kako bi im naplatio. Najprije je protrljao čelo a onda rekao; “Taj rezervoar je bio tako prazan da sam mislio kako se nikad neće napuniti. Kako ste uopće i stigle do nas?”
Joan i majka su se pogledale. “Zbog molitve,” rekla je Džoan. “Zbog molitve i anđeoske sile.”

Izvor: Sharon R. Tadd