Igor
Samo je kokošinjac i nekoliko razbacanih stabala odvajalo našu kuću od željezničke pruge. S našeg prednjeg dvorišta lako smo mogli pročitati krupna slova koja su označavala, “Željeznička pruga”. Drveno “X” pričvršćeno na jednoj šipki signalizirano je pješacima i motociklistima kako može da naći vlak. Nije bilo svjetla koja bi treperila najavljujući dolazak vlaka. Kada bi se vlak približio tom malom seoskom prijelazu, strojovođa je uključio sirenu vlaka i ponekada zvonio u zvono koje se nalazilo na vrhu lokomotive.
Vlak nije prolazio svakog dana. Ustvari, viđali bismo ga samo dva puta tjednom -jednom je išao na zapad a drugi put na istok. Obično je poslijepodne išao u South Haven navečer ili slijedećeg jutra se vraćao u Kalamazoo. Nikada nije dolazio ponedjeljkom, pa bismo tog dana znali kako nećemo čuti tutnjanje, zvižduk ili zvono.
Meki snijeg pretvorio je naše malo naselje Pine Grow u zimsku zemlju čuda još prije nekoliko tjedana. Nebo se jedva moglo vidjeti tog zimskog jutra dok su krupne bijele pahulje snijega gusto padale na zemlju i spuštale se na drveće, krovove, automobile, ceste, ograde, stupove i polja. Ipak, osjećali smo se udobno i toplo dok smo tog jutra klečali na molitvi.
“Dragi Bože, čuvaj nas u ovom danu,” moj suprug je završavao molitvu. Bio je to uobičajeni kraj molitve, ali nismo mogli ni sanjati koliko će nam Božja svemoćna zaštita biti potrebna prije nego što se ovaj dan završi.
Poljubili smo svoju crvenokosu kći Silviju koja je išla u školu. Bili smo vrlo zahvali što smo u blizini imali vjersku školu i što smo imali dobre susjede koji su je svakog dana vozili.
Naš automobil pokvario se još prije nekoliko mjeseci i jedino sredstvo prijevoza bio je mali kamionet koji je moj brat Lue nazvao “vreća šarafa”. S jedne strane prvo smo morali spustiti prozor i zavući ruku kako bi otvorili vrata. S druge strane vrata su se često zaglavljivala, ali bili smo ipak sretni što imamo taj stari kamionet.
Danas smo bili posebno sretni. Prodavali smo piliće i jedan čovjek je kupio veliku količinu. Doslovno sam skakala preko svojih kućnih poslova i često virila kroz prozor očekujući kamion koji donosi kaveze.
Već je prošao ručak kada je kamion konačno stigao. Moj suprug je vozaču pokazao neka se parkira blizu zapadnog dijela našeg kokošinjca.
Dva čovjeka otvorila su vrata i izašla iz kabine. Nakon kratkog razgovora s mojim suprugom, jedan od njih se popeo u kamion i počeo dodavati prazne kaveze svom kolegi. Moj suprug je uzeo jedan kavez i unio ga unutra.
Požurila sam u kokošinjac, hvatali smo piliće i stavljali ih u kavez, a ljudi su ih tovarili u svoj veliki kamion. Do sredine popodneva razmijenili smo mnogo bučnih pilića za svežanj veoma potrebnog novca. Kada smo još jednom prebrojali novac, ljudi su otišli.
U kući smo još jednom prebrojali novac a zatim se žurno spremili otići u banku prij zatvaranja.
Požurili smo u našu dobru, staru “vreću šarafa” i krenuli niz put. Odmah smo stigli do željezničkog prijelaza. Bilo je vidljivo kako su radnici lopatama skupili snijeg i led i nabacali ih pokraj tračnica. Tračnice su tako iz gledale kao dva rova preko puta.
Kada su naši prednji kotači prešli preko prve hrpe snijega i leda, upali su u prvi rov. Zadnji kotači počeli su se okretati po zaleđenoj nizbrdici. Moj suprug je probao ići unatrag, ali kamion se nije pomicao. Ponovno su se kotači okretali, ali u suprotnom pravcu.
“Sva sreća što danas nema flaka,” rekao je moj muž uz osmjeh. “Možda bi mogla izaći i malo me pogurati?”
“Naravno.” Krenula sam otvoriti prozor s namjerom da ispružim ruku i otvorim vrata, ali prozor je bio zaleđen. Podižući pogled, ugledala sam crni nos vlaka koji se polako pojavljivao iza zavoja.
“Dolazi vlak!” povikala sam. “A moj prozor je zaleđen! Ne mogu otvorti vrata!” Još uvijek sam se uzalud mučila otvoriti prozor. Zviždaljka vlaka parala nam je uši.
“Dođi na moju stranu,” rekao je moj suprug. Skupila sam se iza njega spremna iskočiti onog trenutka kada otvori vrata. Pritisnuo je kvaku i snažno gurao koljenima, ali vrata se nisu htjela otvoriti. Vidjela sam kako nam se vlak sve više približava. Zviždaljka je snažno pištala, zvono je zvonilo i čula se škripa kočnica.
“Moli se, Crystal!” povikao je moj muž ali ja sam to već činila. Svom snagom je pritisnuo papučicu za gas. Iznenada kamionet se, kao helikopter, podigao iz rova. Ostajući tek iznad tla, preletjeo je preko drugog rova i zaustavio se na ravnoj cesti.
Gledajući iza sebe, vidjela sam kako samo nekoliko centimetara iza kamioneta prolazi ogromna lokomotiva sa vagonima. Pogledom sam tražila te snažne ljude koji su nas spasili, ali u blizini nije bilo nikoga.
Moj suprug je stao uz rub ceste. Previše smo se tresli kako bismo nastavili sa putovanjem. Kada je ugasio motor, pogledao me je u oči i drhtavim glasom upitao, “Da li si osjetila isto što i ja?”
“Jesam … ako … ako si ti osjetio kako neko nevidljivo biće podiže kamionet, gura nas naprijed i uklanja s tračnica.”
“Upravo tako!” rekao je on.
Pognuli smo glavu i zahvalili Bogu što je uslišio našu molitvu.
Znali smo da se On brinuo za nas.
Izvor: Cristal G.
