Igor
“Molim te, dođi nam propovijedati,” molio je jedan čovjek koji je živio na jednom otoku pokraj obale Koreje.
Kolporter je spustio pogled, nervozno se premještao s noge na nogu i konačno progovorio, “Nikada nisam govorio u javnosti. Možda ćete se razočarati. Siguran sam da možete pronaći boljeg govornika.”
“Možda postoje drugi govornici,” rekao je čovjek. “Ali proći će mnogo vremena prije nego što netko od njih dođe na naš otok. Čuo sam neka tvoja vjerovanja i želim saznati još. Također, pozvat ću neke prijatelje da te slušaju. Siguran sam kako me nećeš razočarati.”
Kolporter je konačno pristao, misleći da će taj čovjek dovesti svoju ženu i dva, tri prijatelja. Ali što ako više naroda dođe na proučavanje? Znao je dobro koliko su Korejci željni čuti evanđelje, i znao je kako mu je Bog dao ovu priliku da govori za Njega.
“Čekat ćemo te,” rekao je čovjek dok su se rastajali.
Pitajući se zašto je pristao, kolporter je otišao kući i sve ispričao svojoj ženi.
Zajedno su kleknuli i iskreno se molili. Kada su ustali, razgovarali su o tome što bi bila dobra poruka i odlučili su upotrijebiti Knjigu proroka Danijela, drugo poglavlje. “Čini mi se kako mnogi naši propovjednici najprije to govore,” rekao je kolporter.
“Svakako napravi neke bilješke,” rekla je žena.
“Bilješke! ” uzviknuo je. “Mislim da trebam napisati cijelu propovijed, riječ po riječ. Siguran sam kako ću nešto zaboraviti.”
Zajedno su pronašli tekstove koji su im bili potrebni. Znajući da će mu Bog pomoći sjetiti se pravih riječi, kolporter se već osjećao malo bolje.
Uskoro je stigla večer određena za sastanak. Kolporter je dobro pripremio svoju poruku.
“Hajdemo se moliti prije nego što odemo u salu,” predložio je svojoj ženi.
Tako su ponovo kleknuli i molili neka Bog blagoslovi ovo malo predavanje.
Krenuli su rano, naoružani opremom -Biblija, propovijed i pjesmarica. Dok su hodali prašnjavim putem, kolporter i njegova žena obilazili su male grupe ljudi koji su išli u istom smjeru. Najprije nisu obraćali pažnju na njih jer su mislili da se u selu događa neka zabava.
Ipak, kada su se približili određenom mjestu, kolporter je osjećao kako ga probija hladan znoj, jer je shvatio da neće govoriti samo “dvojici, trojici prijatelja.” Svi ti ljudi dolazili su na sastanak da njega slušaju!
Ušli su u skromnu prostoriju i ugledali oko 150 ljudi koji su željno čekali da čuju predavanje. Kolporter se osjećao kao student, želio je pobjeći i sakriti se negdje.
Njegova žena je primijetila njegovu nervozu i šapnula, “Molit ću se za tebe.” Zahvalan zbog ohrabrenja, dodao je, “To mi je potrebno. Ali hvala Bogu što je doveo ove ljude da čuju Njegovog skromnog slugu.” Čovjek koji je pozvao sve im je prišao. “Vidiš, doveo sam moje prijatelje.”
“Divno je što si pozvao toliko ljudi, ali ja nisam javni govornik,” rekao je kolporter. “Misliš li da će me slušati?”
“Da, da. Oni svi jedva čekaju čuti o Isusu.”
Kolporter je brzo odabrao neke lagane pjesme koje bi ljudi mogli naučiti i uz molitvu je izašao pred njih. Zapazio je kako na stolu u prednjem dijelu prostorije postoji samo jedna mala zemljana lampa. Bila je slična onima koje su se koristile u biblijsko vreme i još se uvijek se koriste u nekim dijelovima sveta.
Ljudi su se trudili naučiti i pjevati pjesme. Nakon molitve kolporter je počeo svoje izlaganje. Vladala je apsolutna pažnja i mnogi su kimali glavom.
Ali kako je njihovo zanimanje raslo, lampa je počela sve slabije svijetliti. Toliko je bilo mračno da je kolporter jedva vidio svoje bilješke. Zastao je i upitao čovjeka koji je dogovorio predavanje može li donijeti još ulja za lampu.
Žalostan, čovjek je ustao i pristojno se ispričao kolporteru. “Pokušali smo kupiti još ulja, ali nismo mogli. Neće biti ulja sve dok ne dođe brod, a to će biti tek kroz nekoliko dana. Žao mi je, ali već smo pozvali ljude pa nismo mogli odgoditi. Što da radimo?”
Kolporter se iznenada sjetio biblijskih čuda. Bilo je nekoliko primjera u kojima ulja nije nestalo. “Hajdemo se moliti,” izjavio je svečano.
Sve glave su se pognule na molitvu, osim jedne. Taj mališan sjedio je u prvom redu. Možda je želio vidjeti kakvo čudo će Bog učiniti na zahtjev ovog Njegovog čovjeka.
Iznenada je povikao, “Pogledajte lampu!”
Kolporter je brzo završio molitvu i otvorio oči. “Slava Bogu!” povikao je.
Lampa se razgorjela i svjetlost je bila sve jača! U prostoriji je bilo kao u košnici. Nitko nikada prije nije vidio ovako nešto! Lampa je nastavila žarko svijetliti uz pomoć samo jedne kapi ulja.
Slušatelji su molili da čovjek nastavi propovijedati. Sigurno je kako trebamo obožavati ovoga Boga o kojemu čovjek govori!
Kolporter se osjećao kao da živi na oblaku. Uvjeren u Božju prisutnost, zaboravio je svoju stidljivost i silno završio propovijed. Ljudi su molili neka se proučavanja nastave i tako je ohrabreni govornik spremno i zahvalno prihvatio poziv. Znao je kako će Bog moćno djelovati.
Kolporter je govorio još tri večeri. Svaku večer upućivao je molitvu neka Bog učini čudo jer se u gradu stvarno nije moglo kupiti ulje. Tijekom slijedećih sedam sati provedenih na predavanjima, lampa je nastavljala svijetliti.
Svjetlost evanđelja protjerala je tamu iz srca mnogih ljudi koji su do tada služili idolima. Na kraju proučavanja, oko 60 ljudi je zatražilo krštenje. Kada je organizirana crkva, vjernici su o njoj pričali kao o “crkvi u kojoj se svjetlost istine nikada neće ugasiti.”
Izvor: Philis Sommervill
