Igor
Abel i nekoliko drugih krenuli su na ekspediciju u Zapadnu Novu Gvineju, zemlju velikih ravnica, skrivenih dolina i visokih planina. Često su hodali dok su posjećivali razna sela, jer su brda bila previše strma ili je džungla bila pregusta za njihove džipove.
Masa zamršenih lijana usporavala je njihov napredak, ali ljudi su uporno išli dalje. Tri ili četiri mladića išla su ispred svih, natovareni zavežljajima i kutijama -to su bile namirnice potrebne za putovanje. Pastor Weisama je išao za njima najbolje što je mogao, a Abel je išao posljednji.
Iznenada, strašni vrisak zaparao je gustu džunglu. Weisama je pritrčao Abelu koji se držao za nogu. Ugrizla ga je otrovna šarena smrtonosna zmija.
Jadni Abel je pao na zemlju i plakao od bola. Nosači tereta koji su išli ispred svih brzo su se vratili kada su čuli vrištanje. Skupili su se oko pastora Weisama i nastradalog papuanskog pomoćnika.
Šta mogu napraviti? Grupa nije imala lijekova, osim male količine kristala permanganata. To je služilo za dezinfekciju povrća, ali nije imalo nikakvu vrijednost protiv zmijskog otrova.
Pastor Weisama stegnuo Abelovu nogu malo iznad ugriza. Zasijecajući kožu, stavio je malo kristala permanganata u ranu koja je krvarila.
Bol se pojačavala i noga je naglo naticala. Da bi sve bilo još gore, sunce je počelo zalaziti. Uskoro će pasti mrak.
Weisama je u blizini pronašao mali potok i pacijentu donio vode.
Koristeći Abelovu košulju, stavljao je hladne obloge na nateklu nogu. Ništa drugo nije više mogao učiniti. Ili možda može?
Kleknuo je pored Abela i molio se. Kada je ustao, nastavio je stavljati hladne obloge, što je bio jedini lijek koji je imao u džungli. Bol se povećavala a noga je sve više otjecala.
Ponovo se pastor Weisama molio. Žarko je molio Boga neka spasi Abelov život. Također je od Boga tražio znak hoće li će njegova molitva biti uslišena.
Weisama je otvorio oči i dok je gledao u obližnji grm ugledao je veoma jaku svjetlost. Znao je kako u džungli nema svjetlosti te noći, i sigurno ni jedan domorodac nije mogao upaliti tako snažnu svjetlost! Obuzeo ga je osjećaj divljenja. Sigurno se osjećao kao Mojsije kada je ugledao grm koji gori. Uz čuđenje i duboku zahvalnost, prihvatio je čudesnu svjetlost kao Božji trenutni odgovor.
Ali pastor Weisama i njegovi pomoćnici vidjeli su još nešto pokraj jakog svjetla.
Vidjeli su Abela -koji je samo prije nekoliko trenutaka ležao na zemlji i uvijao se od bola i u opasnosti od smrti -kako sjedi. Poslije još nekoliko hladnih obloga on je ustao i rekao, “Dobro mi je. Više me ne boli. Hajdemo nastaviti sa putem.”
Slijedećeg jutra stigli su u Manokwari i otišli u malu državnu bolnicu gdje je doktor pregledao Abelovu nogu.
“Ali ne vidim ni traga zmijskom ugrizu,” rekao je doktor.
Bog nije samo izliječio Abela od smrtonosnog ugriza već je čak uklonio i tragove zuba. Da, Bog i dalje odgovara na molitve.
Izvor: Reinhold Klingbeil i Albertina Klingbeil Tilstra
