Igor
“Mama, mama!” vikala je Tona dok je trčala u kuću. “Iza ogrozda kleči neki čudan čovek.”
“Smiri se malo, Tona,” odgovorila je majka.
“Ali on je možda jedan od onih što prodaju knjige. Oni prodaju vjerske knjige svuda po susjedstvu. Tata je rekao kako oni nisu dobrodošli u našoj kući, ali taj čovek ide pravo prema našim vratima! Mama, šta da radimo?”
“Pa, pustit ćemo ga unutra, naravno. Ni jedna prava njemačka domaćica nikada nije otjerala stranca s vrata.”
Majka je obrisala ruke o kuhinjsku krpu i pošla prema vratima dočekati stranca. Poslije nekoliko riječi pozdrava, pozvala ga je u dnevnu sobu. Tona je sjedila na maloj stolici pored majčine i slušala kako kršćanski kolporter (osoba koja prodaje knjige obilazeći po kućama) opisuje svoju knjigu.
“Knjiga počinje strašnim progonstvom krišćana za vrijeme rane crkve,” rekao je. “Zatim slijede priče o velikim Reformatorima. Neki od njih živjeli su u Njemačkoj.”
Činilo se kako je majka jako zainteresirana.
“Učila sam o njima u školi,” rekla je.
Čovjek je nastavio objašnjavati veliku borbu između Krista i sotone i kako će Božji narod konačno živjeti na Novoj zemlji, gdje više neće biti grijeha i tuge.
“O, želim tu knjigu,” rekla je majka. “Ali ne znam baš dobro čitati engleski. Išla sam u školu u Njemačkoj i nikada nisam naučila dobro čitati engleski jezik.”
“Mogu vam nabaviti ovu knjigu na njemačkom jeziku,” rekao je čovjek uz osmjeh.
Tona je mogla vidjeti čežnju u majčinim očima. “Hajdemo je kupiti, mama.
Mogli bismo uštedjeti malo novca od prodaje jaja. Sigurno ćemo skupiti dovoljno novca dok on ne dođe i donese naručenu knjigu .”
Majka je malo razmišljala. Činilo joj se kako je to mnogo novca za jednu knjigu. Toni su potrebne nove cipele i još mnogo toga. A što će reći njen suprug Franc? On je bio potpuno protiv religije. Ali željela je saznati nešto više o njemačkim reformatorima i o nagradi za vjerne.
“Dat ću ti novac koji sam zaradila od branja ogrozda,” rekla je Tona. “Imat ću više nego što je dovoljno za kauciju.” Otišla je u svoju sobu i donijela malu teglicu sa novčićima.
“Ne želim uzeti tvoj novac,” protivila se majka.
“Pa, neka to onda bude moja knjiga i pomoći ću ti da prodaš jaja. Molim te, hajdemo naručiti knjigu na njemačkom jeziku.”
Majka se konačno složila i dogovorili su narudžbu. Prije nego što je otišao, kolporter je pitao, “Mogu li se pomoliti s vama?”
Majka je veselo pristala. Ona je odrasla u kršćanskom domu gdje su molitve bile dio svakodnevnog života. Ali prošlo je mnogo vremena od kada se netko molio u njenom domu. Ona i Tona su klekle pored stolice i pobožno pognule glavu.
Čovjek je uputio jednostavnu molitvu, tražeći neka Bog blagoslovi ovaj dom i knjigu koja je naručena. Zatim se majka molila na njemačkom, jer joj je to bilo prirodnije. Molila se da imaju dovoljno novca da plate knjigu i neka knjiga bude veliki blagoslov njihovom skromnom domu u malom njemačkom naselju uz rijeku Rajnu.
Kada su ustale sa koljena, čovjek se pozdravio sa Tonom i majkom. “Hvala vam što ste se molili. Ja ne razumijem njemački ali siguran sam da je Bog razumio.”
Poslije pozdrava raspoloženo je otišao niz put obećavši da će kroz tri tjedna donijeti Toninu knjigu.
Dani su brzo prolazili. U velikom očekivanju svoje nove knjige Tona je vjerno skupljala jaja i stavljala ih u veliku košaru, pripremajući ih za prodaju. Majka je prodala malo povrća i dodala nešto novca u Toninu teglicu.
“Imamo više nego dovoljno novca za knjigu,” rekla je Tona kada je jednog dana prebrojala novac. “Imamo čak dovoljno i za moje nove cipele.”
Majka se obradovala i željno je iščekivala čitati priče na svom materinjem jeziku. Pitala se da li će ih i Franc čitati. On je bio dobar čitač, ali uopće nije bio zainteresiran za religiju.
Konačno je došao dan kada je knjiga bila isporučena. Tona je vidjela kako kolporter dolazi i pitala se da li će ovog puta kleknuti i moliti se pored grma ogrozda. Ali on je došao pravo do nje.
“Donio sam ti knjigu, Tona.”
“O, hvala vam,” rekla je Tona. “Sada majka može čitati na njemačkom!”
Tu večer kada je posuđe bilo oprano majka i Tona počele su čitati novu knjigu. Čitale su o velikim ljudima koji su bili spremni umrijeti – čak i izgorjeti na lomači – zbog svoje vjere.
Jednu večer Tona je čitala sama za sebe. Bilo joj je teško čitati na njemačkom jer su njene školske lekcije uglavnom bile na engleskom. Nedostajala joj je majčina pomoć, ali ona je otišla posjetiti bolesnu susjedu. Otac je mogao čitati njemački, ali on je bio vani i obavljao večernje poslove.
Tona je zastala sa čitanjem da izvadi kruh iz pećnice. Željno je udahnula miris svježe pečenog kruha a zatim se vratila svojoj knjizi.
Nekoliko minuta kasnije ušao je otac sa mlijekom. Oprao je ruke i osjetio miris svježeg, toplog kruha.
“Lepo izgleda i miriše,” primetio je. Onda je zapazio Tonu kako čita.
“To je njemački?” Pitao je.
Tona je klimnula glavom.
“Neka vjerska knjiga?”
“Da, oče. Vrlo dobra.”
“Odakle ti, Tona?”
Tona se bojala odgovoriti. Nije joj se svidio izraz očevog lica. Ali odlučila je biti hrabra kao reformatori i reći istinu bez obzira na cijenu.
“Majka i ja smo je kupile novcem za jaja i onim što sam uštedjela od branja ogrozda.”
Otac je uzeo knjigu, prelistao njene strane i zatim je zalupio. “Kupile ste to od kršćanskog kolportera, zar ne? Susjedi su pričale o ovim knjigama. Ne želim ih u svome domu!”
Odnio je knjigu do peći na drva i otvorio poklopac.
“Molim te, oče, nemoj spaliti moju knjigu!” molila je Tona dotrčavši do njega i hvatajući ga za rukav. “To je dobra knjiga. To je poruka od Boga.”
Ali otac ju je odgurnuo i bacio knjigu u vatru, povrh crvenog uglja. Bučno je vratio poklopac i rekao, “Eto! Možda ću tako zaustaviti tu vjersku glupost.” Stavio je svoju kapu i izašao van.
Tona je bila previše zaprepaštena da bi izgovorila i jednu riječ. Kada je zatvorila vrata za ocem, podigla je poklopac peći, nadajući se kako će uspeti spasiti svoju dragocjenu knjigu. Ali bilo je prekasno. Lijepe korice već su bile uništene vrelim, žutim plamenima. Tona se uvukla u krevet i plakala sve dok nije zaspala.
Bilo je prilično kasno kada se majka vratila od susjede pa sve do jutra nije čula šta se dogodilo. Kada je krenula naložiti vatru u peći i pripremati doručak, među pepelom je primjetila nešto veliko što nije htelo ispasti kroz rešetke. Izvadila je predmet iz peći i obrisala pepeo. Tona je ušla u kuhinju baš kada je mama brisala ostatke uglja sa predmeta.
“Moja knjiga!” uzviknula je Tona. “Nije cijela izgorila, zar ne?” Objasnila je šta se dogodilo prethodne noći.
“Jadni moj Franc,” rekla je majka. “Nadala sam se da ćemu ova knjiga pomoći. Možda je to još uvijek moguće.” Vatra je uništila korice, uvod i sadržaj, ali većina ostalih važnih dijelova još uvijek se mogla čitati.
Tona je odnijela ostatke knjige u svoju sobu. Od sada će je čitati samo kada otac ne bude u kući. On nikada neće znati kako ona još uvijek ima knjigu.
Danima su majka i Tona čitale spaljene ostatke “Velikog sukoba” dok je otac bio na polju. Čitale su stihove iz Biblije i znale da je to istina. Podijelile su svoje iskustvo sa nekim susjedima, i oni su došli vidjeti divnu knjigu koju je Bog zaštitio od vatre.
Jedno veče dok je Franc večerao, pitao je, “Šta je bio sa knjigom koju sam pokušao spaliti? Čuo sam kako susjedi pričaju o njoj.”
“Još uvijek je imamo,” rekla je majka. “Tona se brine o njoj.”
“Volio bih je vidjeti,” rekao je Franc. “Hoćeš li mi je donijeti?”
“Hoćeš li je uništiti, tata?” pitala je Tona sa strahom.
“Ne, Tona, obećajem da neću. Želim vidjeti knjigu koju vatra nije mogla uništiti.”
Tona je otišla u svoju sobu i donijela knjigu. Pružila ju je ocu koji je uzeo sa oklijevanjem. Odmahnuo je glavom i rekao, “Ne razumijem zašto nije izgorjela. Vatra je bila jaka tu večer – dovoljno jaka da ispeče kruh.”
“Misliš li da je to zato što se čovjek molio za nju?” pitala je Tona. “Možda Bog ima poseban zadatak za nju.” “Mislim da si u pravu,” rekao je otac. “Možda je u njoj zapisana poruka za mene.”
Tijekom slijedeće zime njih troje su zajedno čitali i ponovo čitali knjigu. Ne “od korica do korica”, jer korica nije bilo! Ali čitali su od prve spaljene stranice do posljednje, uspoređujući citate s onima u majčinoj njemačkoj Bibliji.
Sljedećeg proljeća došao je jedan čovek nastavi prodaju umjesto kolportera koji je prodao Veliki sukob. Bio je iznenađen kada je pronašao mnogo ljudi koji su vjerovali u poruku knjige o Isusu, uključujući Tonu, njenu majku i oca. Uskoro je u tom njemačkom naselju organizirana crkva.
Kada je kršćanski kolporter kleknuo pokraj grma ogrozda, malo je sanjao o velikim rezultatima koje će Bog izazvati kroz prodaju Tonine knjige koja nije htjela izgorjeti.
Izvor: Jona F. Underhil
